Kako su muslimani početkom XX st. odbijali bošnjaštvo
05.10.2017.28.9.2017. u organizaciji Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, MDD Merhamet i BZK Preporod, održana je u sarajevskoj Vijećnici akademija "Dan Bošnjaka", povodom 24. obljetnice, kako su rekli, obnove imena "Bošnjak" tj. "Deklaraciji o vraćanju starog imena za narod".
O razdoblju apsolutisitičke uprave Káallay, koji je priviligiranim muslimanima nudio bošnjašvo i vodeću ulogu u odnosima u BiH, što su oni odbijali, dosta je kritički pisao još od sedamdesetih godinama prošlog stoljeća, akademik i redovni član ANU Dževad Juzbašić.
Iz pokušaja paktiranja muslimana sa Srbima početkom XX stoljeća, vidljiva je sva njihova upućenost na Carigrad, odakle su dobivali instrukcije, jer je još postojala nada za povratak Otomanskog Carstva, što je naravno u potpunoj suprotnosti s formiranjem nacionalnog identiteta.
Juzbašić o stanju i položaju muslimana početkom XX stoljeća i utjecaju Osmanskog Carstva da ne dođe do suradnje između njih i Srba, te im preporučavala da zahtjevaju samo vjersku autonomiju:
Postoje indicije da su i ranije nadležni faktori u Turskoj izrazavali rezerve prema političkoj saradnji Muslimana sa Srbima u Bosni i Hercegovini. Izgleda da je vijesti u tom smislu donio iz Carigrada Ahmed ef. Džabić još 1898. godine.Takođe i u oktobru 1900. godine okupacione vlasti su saznale da su iz Carigrada Muslimanima stizala pisma sa savjetima da izbjegavaju svaku političku akciju i ograniče se isključivo na pitanja religije i vakufa.
(Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu 14-15, 1978, 125-161)
________________
Medutim, ta zbivanja nisu, ne samo za vodeći feudalni sloj, koji je izgubio raniju političku moć, nego ni za šire muslimanske mase značila raskid sa Otomanskim carstvom i njegovom državnom tradicijom. Naprotiv, Muslimani nisu tada, kao ni ranije, mogli vidjeti rješenje položaja Bosne i Hercegovine izvan, već samo u okviru otomanske države i njenog društvenog sistema. Zbog toga su 1878. i došli u sukob s politikom Porte koja je, pod pritiskom medunarodnih faktora, prepuštala Bosnu i Hercegovinu Austro - Ugarskoj. Pa i pod austrougarskom okupacijom, osnovni pravac muslimanske politike insistirao je na sultanovom suverenitetu i učvršćivanju veza s Carigradom. Tada dolazi i do masovnog iseljavanja Muslima na u Tursku, a impuls za zadnji val seobe, koja je imala svoje dublje društveno-ekonomske uzroke, dala je aneksija Bosne i Hercegovine 1908. Sve to svjedoči da je proces distanciranja bosanskohercegovačkih Muslimana od Turske bio dugotrajan. U tom pogledu prelomni uticaj imalisu rezultati balkanskih ratova, kao i Prvog svjetskog rata.
Kada je riječ o Muslimanima, mislim da se ne može polaziti sa stanovišta da oni u ovom periodu predstavljaju formiranu modernu naciju. Zato ne stoji
ocjena da je kod Muslimana krajem XIX i početkom XX vijeka postojala ”jasna svijest o posebnosti (njihovog) nacionalnog bića i interesa”. (str. 144). Mada
se etnička, politička i kulturna individualnost Muslimana u periodu austrougarske uprave, kao i u razdobljukoje mu je neposredno prethodilo, ne može dovoditi u
pitanje, tu individualnost nije karakteriziralo postojanje moderne nacionalne svijesti.
Sve je to bilo u najužoj svezi sa socijalnom strukturom muslimanskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini, njegovim specifičnim položajem i razvitkom. Koncizan i
dosta uspio prikaz tog razvitka do XIX stoljeća u enciklopedijskom tekstu dat je na osnovu nekih ocjena Branislava Durdeva i Nedima Filipovića. Medutim, autori
teksta nisu mogli naći ozbiljno uporište u literaturi za izvjesne svoje tvrdnje koje se odnose na nacionalni razvitak Muslimana u XIX i početkom XX vijeka, pa su
pribjegli konstrukcijama i proizvoljnim zaključcima.
KRITIČKE NAPOMENE NA TEKSTOVE KOJI SE ODNOSE NA ISTORIJU PERIODA AUSTROUGARSKE UPRAVE I NACIONALNE ODNOSE U BOSNI I HERCEGOVINI U SEPARATU SR BIH IZ II IZDANJA ENCIKLOPEDIJE JUGOSLAVIJE, (Zagreb 1983)
________
funkcionerima i organima turske uprave, do kojeg je došlo u nekim mjestima, i formiranje Narodnog odbora i Narodne vlade u Sarajevu značio za Muslimane u Bosni
i Hecegovini raskid sa Otomanskim Carstvom i kidanje sa turskom državnom tradicijom. Naprotiv, oni nisu tada, kao ni ranije vidjeli rješenje položaja Bosne i
Hercegovine izvan, već samo u okviru otomanske države i njenog društvenog sistema. Zbog toga su i došli u sukob sa politikom koja je pod pritiskom međunarodnih faktora prepuštala Bosnu Austro-Ugarskoj. Pa i pod Austrougarskom okupacijom osnovni pravac muslimanske politike insistirao je na sultanovom suverenitetu nad Bosnom i Hercegovinom, te na održanju i učvršćivanju veza sa Carigradom. Jedna od posljedica okupacije bila je i masovno iseljavanje Muslimana u Tursku. Impuls za posljednji val ove seobe, koja je imala svoje dublje društveno-ekonomske razloge, dala je aneksija Bosne i Hercegovine 1908. godine. Sve to svjedoči da je proces distanciranja bosanskohercegovačkih Muslimana od Turske bio dugotrajan.
((Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, Naučni skup (Sarajevo 23-24. oktobra 1978), ANUBiH Posebna izdanja XLIII/8, Sarajevo 1979, str. 400-404)
komentiraj (0) * ispiši * #