Sanjala sam noćas, oči moje majke,
tako blage, tako snene, crne i duboke.
Nema više njena pogleda draga,
zagrljaja topla i osmijeha blaga,
ni kose sjajne sijede, nježnih milovanja.
Čeka me negdje u prostranstvu bijelom
sa suzom u oku i strepnjom nekom.
Kaže mi tiho:
-Ne budi se kćeri,samo ti snivaj,
ja sam tu nemoj da se budiš.
Godine su mnoge prošle, ja još uvijek snivam
njene tople ruke meke, glas mio
i pogled nježan i drag.
Njena ljubav u mom srcu traje,
živi vječno i sigurnost mi daje…
Kad sam tužna, sjetim se njenih riječi:
-Tu sam za te kćeri, samo mi reci,
tugu možda mogu poljupcima izliječit.
Uvijek sanjam iste snove…
K'o malu djevojčicu tuga bi me stisla,
krhka zdravlja, uvijek nježna i tako sitna
u krilu majke sigurna sam bila…
Ostali su samo snovi, koji nikad ne blijede
nego bude suze sjećanja na najljepše oči,
oči moje majke …