Marketing
Sasvim osobno
Već je nekoliko dana izbjegavam, ali jutros me stalno doziva nekim čudnim bezglasnim dozivima. Kažem ne, neću, neću jer me svaki put razočara, ismije, tim svojim prijetećim, zlokobnim crnim osmjehom. Neću. Prolazim mimo nje već treći put, skrenem pogled da ne padnem u napast, a onda kao da me zaustavlja nevidljiva ruka stajem. Još zadnji otpor mislima i predaja. Predaja pa što bude da bude. Pogledam je prijeteći kao da će moja pogled- poruka biti dovoljna kako bih joj dala do znanja što sam odlučila. Neću joj dozvoliti da mi se ruga, neću joj dozvoliti da me uzruja, neću joj dozvoliti da me vrijeđa svojim crnim osmjehom, neću. Šutljiva kakva je i inače samo me gleda tim zelenim očima skupljenim u jedno veliko oko i samo čeka trenutak kada ću dozvoliti da se dotaknemo. Pokušavam pogled usmjeriti u daljinu, tamo negdje gdje je zrakoprazan prostor. Polako podižem jednu nogu i nježno je spuštam, onda drugu, pričekam sekundu i zadnjom snagom pogledam je u oko. Ma znala sam da će biti neugodna, zločesto zlokobna i znala sam da sam je trebala izbjegavati kao jučer, prekjučer i danima ranije, ali slaba mi volja pa mi treba njen podrugljiv pogled kojim se slatko smije sa svih 79 crnih osmjeha. Ugurala sam je ispod police i neću je gledati sve dok ne odluči osmijeh smanjiti na 70.
P. S. sigurna sam da je više-manje svi poznate.
Post je objavljen 04.03.2017. u 15:36 sati.