Na kraju, nitko nije bio kriv za katastrofu i nitko nije odgovarao 2
... Posada podmornice Kursk, (elitna podmornica) zbog krize i šlampavosti službenih i odgovornih osoba u ruskom ministarstvu obrane, nije ispalila torpedo iz svoje podmornice čak tri godine. Više službenih zahtjeva posade Kurska (ali i drugih nuklearnih podmornica ruske ratne mornarice u to vrijeme) govorilo je o problemima s električnim konektorima između torpeda u lansirnoj cijevi i unutarnjih vrata lansirne cijevi torpeda.
Više puta događalo se da je posada morala opetovano otvarati vrata lansirnih cijevi torpeda i čistiti kontakte! Pitanje je i kako su bila održavana sama torpeda u ležištima. Naime, unutarnji poklopac lansirne cijevi konstruiran je tako da mora izdržati eksploziju torpeda u samoj lansirnoj cijevi, a udar eksplozije morao bi biti usmjeren na vanjski otvoreni poklopac ... nakon vađena trupa Kurska utvrđeno je da je jedan unutarnji poklopac lansirne cijevi torpeda pronađen čak 12 metara dalje od lansirne cijevi prema unutarnjem dijelu!
Neadekvatna i neredovita obuka posade, loše korisničko, ali i tehničko održavanje sve je još nekako i moglo za Athumanunha proći, ali nikakvih nadzora i ocjenjivanja posade i njezine sposobnosti nadređeno zapovjedništvo deset godina nije provelo!
Koliko su samo truda i energije nadređeni i viši časnici uložili i poduzeli sve da ipak dokažu da je podmornicu Kursk potopila druga strana podmornica. Otkrili su američku podmornicu koja se kretala malom brzinom prema norveškim teritorijalnim vodama, angažirali satelitski nadzor i praćenje te podmornice, otkrili su čak da je 12 supruga američkih podmorničara žurno doputovalo u norvešku luku gdje je USS Memphis bila navodno na popravku od sudara s podmornicom Kursk ...
Da su tu energiju uložili na pokušaj spašavanja onih 23-ojice preživjelih iz posade Kursk možda bi oni ostali i živi i bili na vrijeme spašeni, ali Athumanunhu se čini da je ipak bilo važnije obmanjivanjem javnosti i skretanjem pozornosti na nekog drugog, a ne priznati o nekakvoj eventualnoj pogrešci posade ili kvaru i zakazivanju ruske tehnike.
Athumanunh tu vidi sličnost s katastrofom u Černobilu gdje se nije na vrijeme upozorilo vlastitu javnost i zatražila međunarodna pomoć ... bio je to najvjerojatnije 'sovjetski stil' u kojem je bitno obmanuti javnost i krivnju prebaciti na nekog drugog.
Šlamperaj i glumljenje 'žrtve' nadređenog zapovjedništva ogleda se i u pristupu obiteljima stradalih podmorničara – Athumanunh jednostavno može zaključiti da je pristup obiteljima bio – bešćutan! Loše dizajnirana oprema za spašavanje koja je još k tomu zbog neodržavanja i oronula, možda i zastarjela. Dakle, ako su ruski spasitelji bili i željni spasiti svoje kolege na podmornici (Athumanunh je više od 'stoposto' siguran da je tako i bilo) jednostavno su bili u tomu onemogućeni i nisu imali adekvatnu opremu za to.
Strana (međunarodna) pomoć potražena je kad je već bilo prekasno. Kada su se nuklearni reaktori automatski pogasili, automatski su svi uređaji na podmornici prestali s radom, a preživjelima su ostale jedino mogućnosti korištenja sredstava za nuždu, ako ih je uopće i bilo, a ako su i bila tko zna u kakvom jadnom stanju su bila ... Bedasti i glup zaključak da su svi preživjeli, ako ih ima, umrli u roku od tri sata još je jedan nedopustiv propust nadređenog zapovjedništva ... pismo Kolesnikova govori upravo suprotno od toga, a vrijeme koja je on zapisao pak svjedoči da su čak i nakon četiri sata još uvijek bili živi (po Athumanunhu možda čak i više od šest sati jer barem toliko traju podmorničke kalij superoksid kemijske patrone koje služe za apsorbiranje ugljični dioksid i kemijski oslobađaju kisik.
Upravo u devetom odjeljku tih patrona je pronađeno u velikom broju i to iskorištenih i aktiviranih ...
Post je objavljen 07.01.2017. u 09:57 sati.