Marketing
Postoje tamo negdje na Pacifiku neki otoci za koje je malo tko čuo. Južno od Japana, sjeverno od Indonezije, istočno od Filipina, a zapadno... Veliko je plavo prostranstvo Pacifika na zapadu. Tamo su negdje Havaji. Više od sedam tisuća zračnih kilometara daleko. U tom pacifičkoj pustopoljini ima poprilično otoka: Salomonski otoci, Fidži, Vanuatu, Cookovi otoci, Samoa, pa tamo nekakvi otoci uhu jako ugodnih imena kao što su Kiribati, Tuvalu, Tokelau... Na tom Pacifiku smjestili su se i moji otoci - Palau. Malo tko u Europi je ikada čuo za njih. Uglavnom ih posjećuju bogatiji japanski, korejski i tajvanski turisti. Pa čak i za njih je Palau udaljena egzotična destinacija. Tajvan je primjerice oko dvije tisuće petsto kilometara daleko. Koreja i Japan još i dalje. A kako li je tek teško jednom Europljaninu doći do ovih otoka?! Aviokompanije baš i ne pomažu da ovaj zaboravljeni dio Oceanije bolje povežu s ostatkom svijeta. Svega je par letova na dan. Tu su Asiana i Korean Air iz Seula, Delta s tokijske Narite, United iz Manile i Guama te China Airlines iz Taipeja. Nema puno izbora, a time ni konkurencije, što je posljedično vinulo cijene aviokarata za Palau u nezaslužene visine. Ova posljednja aviokompanija, China Airlines, bila je ona "moja". A mojom je postala iz jednog jedinog razloga - negdje pred skoro deset mjeseci neki mali službenik za kompjuterom krivo je stisnuo neku tipku i u svijet odaslao superjeftine aviokarte za Palau. Umjesto da povratna karta iz Europe bude u visini eurske tisućice, karte su se prodavale za svega dvjesto osamdeset eura. Da, dobro stre pročitali. Ne, nije to samo jedan smjer. Tamo i nazad. Nekako mi se čini da je taj mali službenik u kineskom biznisorijentiranom društvu vjerovatno ubrzo morao pokupiti svoje stvari, očistiti ured i naći si drugi posao. Jer nije da je China Airlines prodala par karata po ovoj pogrešnoj tarifi. Iako je trebalo tek koji sat da se uoči greška, te ista ispravi, karte za Palau su prodane stotinama Europljana. Još u Amsterdamu na check-inu gotovo svi su se prijavljivali isključivo za Koror, iako China Airlines leti posvuda po Aziji. Naravno da je bilo tu nešto Nizozemaca, ali brzoprstići bili su Poljaci. Sigurno ih je bilo dvije trećine aviona.
Palau je godinama bio na mojoj "wish listi" svjetskih destinacija. Kako sam često bio u Aziji, nebrojeno puno sam puta gledao kako doći do njega. Iz Kine možda? Ili s Filipina? Indonezija? A kako su se cijene aviokarata čak i iz Azije kretale oko sedamsto eura, uvijek bih naposljetku odustao. Vodio sam se za onom starom: ako sam do Azije kartu platio četiristo ili petsto eura za puno dužu relaciju, nema šanse da za Palau dam sedamsto! Pa i iako je bio visoko na mojoj listi želja. No, uvjerenja sam da se sve jednom ostvari, a samo treba jako to željeti. Dobro, tu mislim na nekakve realne želje. U to ne spada želja svakog čovjeka da mu milijun dolara padne ravno s neba.
Nitko zapravo ne zna koliko ima otoka Palau. Našao sam u različitim izvorima različite informacije. Valjda se tu događa isto kao i kod nas - da li se pod otoke računaju i svi oni grebeni na koje jedva da i jedan galeb može stati. U Hrvatskoj više ne znam što da kažem svojim turistima. Imamo li 1185 otoka? Ili možda u posljednjih godinu-dvije često spominjanih 1240? Da zaključimo: imamo ih mnogo. Kao i Palau. Negdje oko dvjesto pedeset. Kao i kod nas, samo je šačica tih otoka naseljena - njih ukupno deset. Četiri su glavna otoka međusobno povezana mostovima i nasipima: Babeldaob, Koror, Arakabesang i Malakal. Od palauanskih oko osamnaest tisuća stanovnika gotovo svi žive na ova četiri otoka. Koror ovdje prednjači. Nije najveći, ali je glavni i najnapučeniji otok. Dvije trećine Palauanaca živi na Kororu. Sam grad Koror jedino je veće središte u Palauu, a donedavno i glavni grad, sve dok političari iznenada nisu odlučili glavni grad preseliti na Babeldaob, najveći otok, u Melekeok, koji nema ni četiristo stanovnika. Ono što je impresivno je da su Palauanci uspjeli tih oko dvjesto pedeset otoka ukupne površine nekih petstotinjak četvornih kilometara podijeliti na čak šesnaest država! A mi se onda žalimo da nam Hrvatska ima previše županija!
Stranci, ako su i čuli za Palau, sigurno ne znaju da je otoke prve "otkrio" Magellan još 1521. godine te da su ih Španjolci smatrali svojima sve dok nije izdahnulo 19. stoljeće. Jedno vrijeme bili su poznati i pod imenom Karolinskih otoka, pa Novi Filipini, a sve u čast onovremenih španjolskih kraljeva gospodara. Kada je Španjolska 1898. podvila rep u španjolsko-američkom ratu, godinu kasnije otoci Palau prodani su Nijemcima, koji su baš u to vrijeme nakon nacionalnog ujedinjenja i stvaranja moćnog Njemačkog Carstva, htjeli i sami imati nešto kolonija. Malo su tu zakasnili koje stoljeće jer su Španjolci, Portugalci, Britanci, Nizozemci i drugi sve već odavno razgrabili, a Nijemcima je jedini način da dođu do kolonija bio kupovina od posrnulih imperija. Španjolci ionako vjerovatno nisu znali što da rade s tamo nekim otocima usred Pacifika na koje je i Bog zaboravio i koji osim rudnika fosfata nisu imali ama baš ništa. Nijemcima je pak bilo važno samo reći da su kolonijalna sila, pa makar to bilo i šačici tamo nekakvih siromašnih gologuzih i bosonogih pacifičkih otočana.
Nijemci su držali Palau sljedeća gotovo dva desetljeća, a čim su izgubili Prvi svjetski rat morali su ih predati pobjednicima. A pobjednik je na Pacifiku bio Japan. I tako je Palau ponovno promijenio ruke i postao dio Carskoj Japana. Japanci su doduše razvili otoke, pogotovo infrastrukturu poput cesta i mostova, ali i obrazovni sustav pa su ovi otoci još u međuratnom razdoblju imali vrlo visoku stopu pismenosti. Istovremeno velik broj Japanaca naselio se po Palauu, a mnogi su ostali i nakon što je Japan izgubio Drugi svjetski rat. Danas puno Palauanaca ima japanska imena i prezimena, a na licu im se odmah uočavaju japanske crte, iako su tamnoputiji od onih "pravih" Japanaca. Japanski se i dan danas naširoko priča po otocima, iako su službeni jezici samo palauanski i engleski.
Japance su 1945. zamijenili Amerikanci koji su pak otočanima usadili vrlo amerikaniziran način života, vidljiv prvenstveno u obliku tipičnik američkih dinera i fast foodova, gdje je teško dobiti nešto više od raznoraznih hamburgera, hrenovki i pomfrita. Također i u činjenici da Palauanci obožavaju voziti terence, iako im zapravo tako veliki auti i nisu uopće potrebni!
Godine 1994. Palau je stekao nezavisnost, iako je u nekim pitanjima poput obrane i obrazovanja i dalje usko povezan s Velikim bratom preko velike Tihe Bare.
Druga je vrsta povezanosti s Republikom Kinom, odnosno Tajvanom. Palau je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja legitimnom smatra ne vladu Narodne Republike Kine u Pekingu, već onu u Taipeju. Tajvan u Palauu ima svoje veleposlanstvo, kao što ga i Palau ima u Taipeju i to kao veleposlanstvo, a ne pod krinkom nekakvog "ureda za kulturu i trgovinu", kao što ga imaju ostale zemlje. Interes Tajvana za Palau je ekonomske i nacionalne prirode. Ekonomske jer su ovakvi otoci savršeno mjesto za plasiranje svojih proizvoda i za kolonizaciju Kineza, a nacionalne jer Tajvan, pa makar to bio i maleni i na svjetskoj pozornici nezanimljiv Palau, može reći da ima još jednu zemlju koja ga priznaje.
Post je objavljen 15.11.2016. u 10:49 sati.