Jutarnja izmaglica kroz koju proviruje sunce. Ono zimsko, nasmiješeno, zubato sunce. Zubi su mu ledeni bijeli kristali što svjetlucaju na granama. Iglice hladnoće zadirkuju obraze i požuruju ulične šetače.
Promatram tu zimsku žurbu i pomislim kako se za mojim stopama već danima šulja prizvuk neke neobične pjesme. Izaziva me, dotiče, postavlja pitanja, otežava korake i ostavlja tragove na trepavicama…
Tog jutra izišla sam i ponijela sa sobom sve nepotrebne stvari, kamenje lažne nade i suvišnih očekivanja. Zastala sam, otresla sjetu s ramena, a potom donijela odluku.
Otvorila sam vrata i zakoračila naprijed ne očekujući ništa. Ništa unaprijed i ništa zauzvrat. Samo sam uronila u tišinu. Iz tišine su me polako počele grliti riječi. Isprva neprimjetno, a onda su bivale sve bliže i sve jasnije.
Zatim je iz mojih ruku polako počelo nestajati sve ono grubo i teško kamenje i skliznuo je kaput koji me ogrtao mrakom.
Na mome dlanu pojavila se iskrica svjetlosti. Malena, sjajna, dragocjena.
Čuvam je na liniji srca i puštam neka slobodno kuca u njegovu ritmu, nesputana i lagana. Ona je svjetlo u osmijehu, sjaj u očima i zagrljaj ljubavi.