Ne znam što bih ti rekla.
Ne znam jesam li luda.
Ne mogu s tobom, ne mogu bez tebe.
Strah me. Da sve što sam željela ne dobije neka druga. Zato što ja nisam bila dovoljno strpljiva. Zato što nisam imala dovoljno razumijevanja. Zato što te nisam poštovala. Zato što sam "stalno prigovarala". Zato jer nisam bila dovoljno dobra.
Mislim da nisam dovoljno dobra.
Da nisam dovoljna dobra i vrijedna tebe, tvoje pažnje, tvog zagrljaja, lijepe riječi koju bi mi uputio. Da me bar pogledaš.
Da bar ne pobjegneš svaki put kad smo sami.
Da me bar povremeno doživiš. Da mi se javiš, da me nazoveš, da me pitaš kako sam. Bilo što.
Stvarno osjećam kao da nisam dovoljno dobra.
Osjećam se kao da ne vrijedim.
Osjećam se izgubljeno.
Stalno imam osjećaj da ti toliko puno dajem, a ne dobijem ništa za uzvrat.
Imam osjećaj i kao da sam nezahvalna i kao da te ne cijenim dovoljno pa se osjećam krivom.
Imam milijun krivih osjećaja. A samo je jedan pravi.
A taj pravi je kad te vidim, kad mi se javiš i vidim tvoje ime, kad me dodirneš - uglavnom slučajno - kad mi kažeš neki slatki nadimak. I tad sam potpuna.
A to je toliko rijetko. I toliko slučajno.
Osjećam se neispunjeno, fali mi pažnja, povrijeđena sam tvojim ponašanjem...
Što pobogu vidiš u meni i zašto me stalno želiš natrag onda?
Jel ti mene uopće voliš? Jel tebi imalo stalo?
Pa valjda je kad imaš neke postupke koji to dokazuju.
Ali ti ne znaš i ne želiš bliskost i povezanost. I predanost. I nas. Ti ne želiš NAS. A ja bi bubreg prodala samo da postojimo MI.
Kojem da se Bogu molim?
Bože?
Post je objavljen 09.10.2016. u 14:36 sati.