-Idemo na more- rekli su baka i deda.
-Aha- rekla sam ja.
Ideja je bila da idemo skupa, ali oni su poznati po tome da se spremaju glacijalno sporo, pa ih nakon ove objave bas i nisam dozivljavala.
Zato sam se vraski iznenadila kada su nazvali dva dana kasnije i javili da krecu te subote.
Stari pas jos zadivljuje novim trikovima.
I tako smo se spakirali, utrpali u bus i uputili na konferenciju prezivjelih, svi skupa u jednoj kuci po prvi put nakon tatinog sprovoda.
Mislila sam, bit ce tesko. Bit ce tu i tamo suza koje se kotrljaju, ili barem tisina i gledanja u prazno.
I najgore, bit ce kvocanja. Duplog kvocanja. Kosa, odjeca, kosa, posao, kosa, ovo i ono.
I onda,zacudo, nije uopce bilo tako grozno.
Dan je bio lijep i suncan, spakirala sam se dva sata prije polaska, nosila sam samo par stvari u maloj torbi i osjecala se vrlo opusteno.
Da, poceli su jedni drugima govoriti kako su debeli u prvih 5 minuta nakon ulaska kroz vrata, ali slagali su se dobro. Tek dva dana kasnije na red je dosla moja nikad prezaljena kosa, a spomenuo ju je, od svih, deda (izdajica!). Do tad sam nekako uspjela prezivjeti price iz bakine mladosti bez precestog pitanja koja je njihova poenta i sto moja mama, koja ih slusa 180 i neki put, misli o njima.
Onda je baka u kratkom napadu izgovorila sve ono sto bi ju ubilo da nije spomenula (kako nikad ne nosim zlatni nakit koji mi je kupila i kako sam propustila sjajnu priliku za udaju) i nastao je mir.
Vrijeme je i dalje bilo dobro i bilo mi je zao sto sam uzela samo dva dana godisnjeg i sto vec sutra idem.
Spakirala sam se sat i po prije polaska, mama me otpratila i to je bilo to.
Vrlo mirno otputovala sam od kuce natrag kuci, s kasnijim busom, i drugo jutro otisla na posao.
Kao da sam iz svijeta u svijet presla teleportacijom, besavno i besumno.
Mislim da je tobilo najmirnije takvo putovanje u dugo vremena.
Practice makes perfect.
Post je objavljen 28.09.2016. u 15:33 sati.