Danas je sve teže biti fotograf. Bilo profesionalac, bilo amater.
Fotografe se sve češće nastoji prikazati kao nekakve "negativce", bilo da ih se etiketira negativnim i pogrdnim etiketama, bilo da ih se maltretira suludim zakonskim odredbama, ili ih se korsiti kao dežurni objekt za "treniranje strogoće".
ETIKETIRANJE
Danas postoji velik broj ljudi koji svoj doživljaj fotografa uglavnom bazira samo na putem medija nametnutoj demagogiji raznih institucionaliziranih dušebrižnika (kao što su razno razni "pravobranitelji", "eksperti za sigurnost", "veliki liberali" i njima slični), te vlastitim predrasudama, stereotipima i paranoji, a uslijed čega za njih jednostavno ne postoje "normalni" i "bezopasni" fotografi.
Praktički za svakog fotografa imaju neku negativnu i pogrdnu etiketu, a za čije "opravdavanje" koriste jednu jedinu floskulu - "tko zdrav/normalan bi to/tamo/tako nešto snimao". Naravno, njima je "normalno" samo ono što oni sami smatraju da je "normalno" i "društveno prihvatljivo" snimati, a u toj kategoriji je jako malo toga, gotovo ništa...
Drugim riječima, za njih ne postoje fotoreporteri, dokumentaristi, umjetnički i ulični fotografi, već za
sve fotografe imaju "odgovarajuće" etikete:
Tko snima djecu, bilo svoju, bilo tuđu, taj je "pedofil".
Tko snima na plaži taj je "bolesnik" ili "voajer".
Tko snima aktove taj je "pohotnik" ili "perverznjak".
Tko snima avione, vlakove, brodove ili zgrade, taj je "terorist".
Tko snima ljude na ulici, taj je "paparazzo" ili "uhoda".
Tko snima nezgode, pogrebe, ratove i katastrofe, taj je "lešinar".
Tko snima u supermarketima i trgovačkim centrima je "lopov" ili "špijun".
Tko snima bilo kakav društveni događaj je "smetalo".
Tko snima na izložbama i muzejima "radi kulturocid".
Tko uopće bilo što snima je "čudak" ili "besposličar".
Tko naplaćuje svoj fotografski rad je "pohlepan".
itd...
DVOSTRUKA MJERILA
Prva stvar je ta da se pod pojmom "fotograf" uglavnom smatraju samo oni koji snimaju nekim "pravim" fotoaparatom, pogotovo SLR-om, dok se na ljude koji snimaju mobitelima uglavnom ne obraća pažnja; ignorira se to da se radi o fotoaparatu ako sprava bilježi sliku, bez obzira na oblik, veličinu ili tehničke specifikacije.
Drugi primjer takvih dvostrukih mjerila su svakako i situacije gdje se na nekoj lokaciji "zbog sigurnosti" zabranjuje fotografiranje i snimanje, da bi isti oni koji "zbog sigurnosti" zabranjuju fotografiranje i snimanje upravo snimanjem (videonadzorom) "osiguravali sigurnost".
Nadalje tu su svakako i pojava da oni koji su obično najglasniji u prozivanju, optuživanju i etiketiranju drugih, najčešće zapravo sami čine upravo ono radi čega prozivaju fotografe...:
Pa tako oni koji sami štancaju na tone slika svoje djece u svim mogućim i nemogućim pozama i privatnim situacijama (sa poprilično golotinje), su su prvi koji će dizati galamu ako netko na javnom mjestu slučajno u smjeru njihovog djeteta uperi aparat, i to ne ne u situaciji kad je dijete (polu)golo na plaži, već i u sasvim normalnim situacijama (trčanje za golubovima, guranje dječjih kolica isl..) u kojima samo paranoični psihički bolesnik može vidjeti perverziju ili pornografiju. Diže se panika kad netko s prođe s fotoaparatom blizu škole ili školskog igrališta, ali nitko ne kontrolira kakve sve snimke sama djeca u školi snimaju svojim smartphoneovima, i što stavljaju na društvene mreže.
Isto tako, oni koji štancaju najviše selfija (uključujući i selfije s golotinjom), imaju vidljivo egzibicionističke porive, ili pak koriste svaku priliku da "izađu na televizor", najviše lamentiraju i histeriziraju o "narušavanju privatnosti" kad netko negdje u njihovom smjeru na javnom mjestu uperi aparat, uz tvrdnje "da se njih ne smije slikat", ili "da se ne vole slikat" jer "nisu fotogenični".
Oni koji prodikuju drugima zbog snimanja, su često prvi koji će koristiti fotografije kao "dokaz" nečega. Pa će npr. snimati nekoga koji snima nešto, jer taj kojeg su snimili je "sumnjiv" ... itd.
NEBULOZNI ZAKONI
Glavni problemi za fotografe nastupaju onda kada razni dušebrižnici, paranoici, (kvazi)"liberali" i razni drugi ljudi sa mržnjom (odnosno fobijom) prema fotografima zasjednu na neku utjecajnu poziciju koja im daje mogućnost utjecanja na državni aparat, između ostaloga i na donošenje zakona. Tada se može očekivati sveopća represija u vidu guranja nebuloznih i besmislenih zakona kojima se fotografe proglašava kriminalcima, a fotografiranje nekakvom "sumnjivom" ili protuzakonitom aktivnošću.
Naravno, deklarativno "iz sigurnosnih razloga" ili "u svrhu zaštite ljudskih prava", ali realno zbog nečijih nebuloznih i besmislenih fiks-ideja (da je fotografiranje conditio sine qua non za počinjenje teških kaznenih djela, terorističkih napada i tko zna čega sve ne), ili pak potrebe da se zbog nečijeg interesa nametne (auto)cenzura.
Tako je Velikoj Britaniji već dosta godina na snazi "antiteroristički zakon", koji u sebi između ostaloga ima članak prema kojem policija smije bilo koga bilo kada pretresti bez naloga ili osnovane sumnje, a što je policija (u nedostatku pametnijeg posla i pravih sumnjivaca) masovno primjenjivala upravo na fotografima.
Photographers protest against police stop and search
U Mađarskoj je prije par godina donesen zakon po kojemu je zabranjeno objavljivati slike koje su napravljene na javnim mjestima, ako na njima ima ljudi (odnosno snimati ljude bez njihove dozvole), radi "zaštite privatnosti".
Taking Photos Without Permission is Now Illegal in Hungary
U Španjolskoj je pak donesen zakon kojime je između ostaloga zabranjeno snimati policiju na javnim mjestima, čak i kada policija sama krši zakone (npr. slučajevi policijske brutalnosti, kršenja prometnih pravila isl.) jer to kao "štiti policajce i njihove obitelji od možebitnih opasnosti".
The ten most repressive points of Spain's gag law
U Njemačkoj se nedavno netko sjetio zabraniti snimanje hrane u restoranima, pravdajući to "autorskim pravima kuhara".
Germany Says Taking Photos Of Food Infringes The Chef's Copyright
Osim ovih zakona koji su na snazi, bilo je i prijedloga još takvih idiotskih zakona i zabrana, koji na svu sreću za fotografe (i veliku žalost dušebrižnika i anti-foto demagoga) nisu prošli...:
Pa se tako u EU nedavno pokušao nametnuti direktivu (na temelju zakona koji već postoji u par europskih zemalja!) kojom bi se, pravdajući to "autorskim pravima" zabranilo snimanje (i objavljivanje necenzuriranih) snimaka umjetničkih djela i građevina koje su postavljene i vidljive na javnim mjestima.
Freedom of Panorama Under Threat in Europe
U Srbiji se pokušalo progurati zakon kojima bi se fotografiju umjesto intelektualne tvorevine i autorskog djela proglasilo "jednostavnim mehnaičkim radom", kako bi se fotografima oduzela intelektualna i autorska prava, a snimljene fotografije bi time svatko smio koristiti bez ikakve naknade autoru.
Copyright is Under Attack for Photographers in Serbia
No osim samih zakona, tu su naravno još i razno razne "preporuke", "interni pravilnici" i slične umotvorine raznih pravobranitelja, "autoriteta", direktora i njima sličnih o tome "kako bi trebalo što/koga snimati", a što dovodi do apsurdnih situacija poput onih da se roditeljima zabranjuje snimati vlastitu djecu na školskim priredbama ili sportskim natjecanjima, da se djeci svugdje opsesivno cenzuriraju lica, ili se pak događaju situacije gdje fotografi ili fotoreporteri, da bi snimili nešto sasvim banalno, moraju prvo rješavati gomilu "papirologije".
TRENIRANJE STROGOĆE
Praktički se došlo do toga da danas, uz neizbježne policajce i zaštitare, svaka šuša umišlja da je nekakva "ovlaštena osoba" kad su fotografi u pitanju, te takvi često zaustavljaju i pozivaju fotografe na odgovornost pitanjima tipa tko je njima dozvolio da snimaju, te za koga snimaju i zašto (moglo bi se takvima postaviti protupitanje tko je njima dao dozvolu da zaustavljaju ljude na cesti i ispituju ih. op.a.). Nisu rjetkost prijetnje, bilo zvanjem policije i sudskim tužbama, bilo fizičkim nasiljem i uništavanjem opreme. Događaju se čak i slučajevi pravog fizičkog nasilja, odnosno napada na fotografe i fotoreportere...
Post je objavljen 20.08.2016. u 00:03 sati.