Prije dva dana stavio netko objavu na fejs: "za sve one koji misle smršaviti do ljeta - imate još jedan dan!". E, pa za sve one koji misle smršaviti do ljeta - kasnite jedan dan. Što se mene tiče, kasnim ja već dvadeset godina, ali nikad nije kasno, ima dana kao kobasica, strpljen-spašen... nastavite niz s još nekom narodnom izrekom i poslovicom.
I tako ja trčim već jedno desetak dana. Mislim..... "trčim"..... Uvjerena sam da to nije nimalo lijep prizor. I zato ja trčim ranom zorom. Ni Bigfoot ni Chupacabra ni čudovište iz Loch Nessa neće se pojaviti u podne na špici nego u rano jutro, u sumrak ili noću. Pa se tako i ova neman još uvijek skriva od ljudi.
Trebalo mi je više od dvadeset godina da mi dođe iz dupeta u glavu (ali jebi ga, ipak je to dug put s obzirom na veličinu mog dupeta) i da shvatim da ja to MOGU, samo treba strpljenja (sitnica za nekoga kome je drugo ime "dajbožealiodmah"). A da ne govorimo o tome da živim u najljepšem gradu na svijetu (molim Splićane da me ne počnu napadati u komentarima, zna se koji je STVARNO naljepši grad na svitu - Opatija). A kakve tek uvjete imam...... Hoćeš šetnice uz more, hoćeš šetnice kroz šumu...... I sve to DŽABE! Jeba te led, ljudi plaćaju silne novce za teretane ili općenito za doći na more, a meni sve ispred nosa i još mogu birati gdje ću. Malo me ubit!
Ne vjerujete?
Najbolji primjer: ma gdje još ima ovakva teretana s pogledom na Opatiju, prvi red do mora i potpuno besplatno?!
Moderne sprave za mučenje sa suvremene vještice
Ova đavolja naprava je za vježbanje trbušnjaka i tako pitomo izgleda, je li tako?
Ima taj moj malo trčanje-malo hodanje-malo sprave trening i fensi šmensi ime - footing. Meni to zvuči onako nekako perverzno. Valjda po onoj - što se babi tilo, to se babi snilo. Uglavnom, nakon tog mog footinga slijedi tuširanje pa kafenisanje na balkonu dok me sunce (da, da, i to čudo da se desi... SUNCE na riječkom području) ne potjera u kuću.
Zelenilo za odmaranje okica
Sve su mi ovce na broju (a stanje s daskama je već upitno).
I sad na kraju posta sjetih se NF-a koji je rekao kako je dobio kritiku da nikad ne zna završiti post. E, pa imam isti problem. Primjetila sam da ljudi općenito imaju potrebu za beskonačnim završecima, osobito u pismenoj komunikaciji. Dogovoriš se s frendicom, na primjer, za kavu. Posljednja poruka koju ti je ona poslal glasi:" znači dogovoreno, vidimo se danas u 18.30 u XY kafiću". I sad ako ja ne napišem "u redu!" ili onaj kurčevi "OK" ona će mi garant za 10 minuta maksimalnno poslati poruku: "vrijedi li dogovor? Ništa nisi odgovorila." Pa što imam odgovoriti kad smo sve definirale!?
Ili ono beskrajno opraštanje na raznim chatovima. Još otkad ima sva sila smajlića, naljepnica, pa čak i GIF-ova..... Dok se oprostiš s nekim za laku noć dođe jutro. Pa hajde lijepi odmah "GOOD MORNING" sticker.
Tako i ovdje na blogu. Razbijam glavu puno puta što napisati za završnicu nekog posta. Nekad imam baš onako efektni završetak (barem ja smatram da je efektni i fora), nekad nemam uopće ideja. Ali to se lako riješi. Pišeš dok imaš što za reći i prestaneš kad si rekao/la sve što ti je bila namjera. I gotovo! Ako je točka na kraju, što se mene tiče to je valjani završetak.
