Svi se nešto uzjogunili oko lokalnih tema i reagiranja.
Eto, ja baš neću!
Svi, koji me ovdje znate, znate da ja govorim (pišem) što osjećam.
Pa eto!
Danas je dan za :( i :).
To mi nekako liči na život sam:
"Šaka suza, vrića smija, ča je život vengo fantazija"
aludirala nedavno u komentaru mi i moja draga prijateljica, blogerica "malo ti malo ja".
-------
Jučer je broj jedan ujutro sazvao sastanak.
Vrlo kratak.
"Eto znate (a ne znam?!), ona (broj jedan ženski, na čijoj sam zamjeni) bolovanje sa sutra zaključuje!"
I tako, sutra mi je zadnji radni dan, zaključila ja.
-------
Opraštanje i pozdravljanje danas.
Najprije oni koji nisu htjeli, a koji se ovih dva mjeseca i više svakodnevno čuju sa "svojom" broj jedan, ne daju mi podatke i podmeću klipove.....
"Došla sam se pozdraviti.
Kao što znate, ja odlazim danas."
I rukovah se sa svakim ponaosob.
Onda redom slijedeći uredi:
broj jedan, čvrst stisak ruke (moj),
pa tajnica kojoj zahvalih na suradnji.
Uzvrati riječitim osmjehom.
Pa onda pravnica,
I umjesto čvrstog stiska ruke, koji sam očekivala, ustade od stola i....zagrli me, onako toplo, ženski.....s razumijevanjem. Zatraži broj mog mobitela.
Naravno da sam uzvratila.
Ta i ja nju tako osjećam, od početka.
I onda im rekoh. "Idem sada do svojih šećerića!"
Šećerići?!
Ne znam uopće odakle mi taj izraz u tom trenutku.
Ali one jesu šećer na kraju.
Dvije curke, koje ona (njihov broj jedan) nije nikada smatrala dijelom svog tima, svoje službe, koje nisu bile ničije (do moga dolaska), koje odrađuju posao predano, stručno, savjesno i marljivo. Samostalno.
Dvije toliko različite žene, a toliko slične profesionalno.
Uvijek sam osjećala tu pozitivnu vibru tamo, uvijek sam im rado dolazila. Šalila se. Pričala priče, životne, svoje. Profesionalno analizirale sve na što bi naišle.Nalazila rješenja za probleme.
Dolazile su i do mene u moj ured. Pitati me, izvjestiti, rješavati probleme.
Dvije prekrasne curke, različite životne dobi i statusa, al' dvije nepatvorne žene.
Normalne. Ljudske.
One su bile moj šećer na kraju.
I najteži ispit.
Da se i ja ne rasplačem zajedno s njima uz zagrljaje i poljupce.
Moje šećerićke!
-------
Hvala vam curke, vratile ste mi vjeru u čovjeka i u mene (i ljudski i profesionalno) samu!
Post je objavljen 13.05.2016. u 20:50 sati.