Kada dajem krv nikome ne spominjem da sam Autor.
To bi se inače protumačilo
prijetnjom nacionalnoj sigurnosti - on, nevjernik koji umjesto obljetničke zaziva
Platonovu Državu,
svojom bi krvlju mogao zaraziti
čitav Narod.
Što bi u svakom slučaju značilo skori kraj.
Kraj strpljenju i ostalim konvencionalnim metodama spašavanja žive glave.
Kraj iluziji da Narod odabire svoje vladare.
Kraj vladavini i dobrom vladanju
od kojeg je Narodu uglavnom loše.
Kraj svemu što nas je snašlo otkad smo prestali
biti snalažljivi.
Zato svoju krv dajem tek djelomično razotkrivajući identitet:
Ja sam Črnorizac Hrabar mlađi, bavim se svačim pomalo, a najviše od svega
volim davati krv zato što na taj način nekome možda
spasim život.
Dam svoju crnu krv bogatu željezom, dobijem potvrdu i dva dana slobodno
pa s poklon-bonom navratim u obližnju pizzeriju
u kojoj, degustirajući specijalitet kuće,
razmišljam prenosi li se krvlju neutaživa
Žeđ za znanjem
kao Ljubav, Mržnja ili spolna
bolest.
Post je objavljen 04.05.2016. u 13:34 sati.