U petak prije odlaska u bolnicu, kućepaziteljica me razveselila viješću da se,ako želim, mogu preseliti u bolji stan. Adresa ostaje ista, promijenila sam samo kat. Bit će lakše kad dođu moji.
Prema preporuci jedne od Supermama vježbam sa Simonom vid već neko vrijeme. Kupili smo reflektirajuću foliju (crvenu i srebrnu) i ručnu svjetiljku. Foliju sam zalijepila na mali karton i par puta dnevno u zamračenoj prostoriji, najčešće bolničkoj kupaoni, svjetiljku uperim u karton i svijetlost se reflektira Simonu u oči. Simon ne reagira na svjetlosni podražaj, ali ako je ostalo išta od vida ovo bi mu moglo pomoći da se to nešto barem malo razvije. Rekao nam je doktor da ponekad djeca razaznaju svijetlo od tame, a i to je puno jer im može pomoći u lakšoj orijentaciji i snalaženju u prostoru. Tako da mi marljivo vježbamo i nadamo se da će stvar upaliti. Ako ne upali, barem znam da smo pokušali i dali sve od sebe.
Simon je prilično blijed i puno spava. Razina hemoglobina na zadnjoj krvnoj slici bila je solidna, ali su mu u zadnjih par dana uzeli jako puno krvi zbog predtransplantacijskih pretraga tako da doktorica misli da će uskoro morati dobiti još jednu transfuziju. Današnji dan je tmuran i kišovit i nije niti bio ni za što drugo osim za spavanje. Prognoza za slijedeći tjedan je slična. Šteta.
Vježbanje vida izgleda otprilike ovako