krenuli smo u laganu šetnju po kvartu. ne, ne mora se opisivati svaka slika, dovoljne su boje, svjetlost, mirisi koje nam pobuđuje ovo cvijeće, iznenađenje što sam naišla na prekrasnu vrbu. dok sam bila klinka, djeca s ulice vješala su se o grane i njihala gore, dolej, kao klatna, natječući se koga će grane odnijeti više uvis. i trešnje, od kojih je nekoliko raslo u našem dvorištu. preslatke, precrvene, najbolje na svijetu. doduše, i susjedove su bile isto tako dobre, ha, ha. na kraju je mike isplazio jezik od umora i krenuli smo doma. a tamo--- umjesto da nas dočeka s ručkom, micek nas je dočekal - hrčući pod poplunom!