Simon je dobro. Puno bolje nego jučer iako je i danas većinu dana prespavao. Ono malo što je bio budan, odlučio se smješkati i puno gugutati. Toliko je pričao da sam imala osjećaj kao da me ispituje što su mu to napravili.
I dalje dobiva lijekove protiv bolova. Vratila mu se boja u lice pa sad izgleda kao prava beba. Transfuzija je zakon. Sjećam se kad je prvi put dobio eritrocite na Rebru. Tek tada sam shvatila koliko je bio blijed i proziran, koliko je loše izgledao. Nakon transfuzije kao da smo ga obojali.
Kad sam već spomenula Rebro, htjela bi se i ovim putem zahvaliti svima na Zavodu za genetiku - odličnim doktorima i predivnim sestrama koje obavljaju lavovski posao uvijek s osmijehom na licu i riječima potpore kad vam to najviše treba. Redom bez reda HVALA dr. Huljev Frković, dr. Šalamon Janečić, glavnim sestrama Marijani i Višnji, sestrama Viktoriji, Nini, Nikolini, Saneli, Petri, Jadranki, Matei, Martini, Ivani, drugoj Ivani, trećoj Ivani, Jelkici. Nadam se da nisam nikoga zaboravila. Hvala vam svima na svemu. Olakšali ste nam jako teško razdoblje. Iako je to vama samo posao, to nikad nije samo posao.
Simonov izraz lica u trenu kad sam mu objasnila da sad ima kateter i da nema više pikanja.