Bio je ovo buran vikend. Baš kad sam mislila da sam se opustila i da spremno čekam nove izazove, eto nama još jednog iznenađenja s našim zekom, našim Palčićem. Bila je srijeda. Dominik je bio u virozi i iako ga za tako "malene" stvari ne nosim doktoru ovaj put sam odlučila otići jer se bližio dugi blagdanski vikend. Mislila sam samo provjeriti krv i okrenuti se Uskrsu. A možda je to ipak bila moja intuicija.
Doktorica je potvrdila da je riječ o virozi i mi smo mirno čekali nalaze krvi. Otišli smo kod naše bakice vidjeti moju drugu ljubav, moju dušicu Cvitu. Dominik je trčkarao po dnevnom boravku i kuhinji i odjednom čujem mili glasić kako viče "bu buu buuu". Dođem do njega i vidim da se drži za bakinu pećnicu i ne može pomaknuti desnu nogicu. U tom trenutku ulovila me dobro poznata panika i samo sam ga primila i počela vikati "ajme napad". Eh, da, javio se taj moj strah od epilepsije. Moj Dominik nikad nije imao napadaj, ali ja kao da već dvije godine odgajam dijete s epilepsijom. To je strah. Umjesto da komentiram djetetov zglob, kuk, pogled, ja panično vičem da je napadaj. Čudan je taj strah, paralizira sve; znanje, razum, emocije. Ja kao da cijelo vrijeme čekam taj napadaj, kao da on putuje k nama i lovi Dominika. Evo i sad dok pišem ovaj post na ovaj način, mislim da ću ga dozvati, da stiže. E pa ne dozivam te i stani tamo gdje jesi, jesi me čuo. :) Luda glava, luda mama.
Šalu na stranu, uspjela sam u toj situaciji staviti Dominika na noge, no on nije mogao napraviti svoje koračiće desnom nogom. Ta desna nogica nam je inače jača i dominantnija nogica. Ja sam mislila u tom trenutku da nikad više neće moći hodati i mislila sam pa zašto baš nama, zašto baš njemu. Nazvali smo hitnu i uputili se prema Zadru. Dominik je za to vrijeme bio opušten i nasmijan, držao je didu za ruku. Ja to kao da nisam vidjela. Vidimo ono zapravo čega se najviše bojimo. I iako mislimo da smo to negdje posložili, emocije učine svoje.
Hvala Bogu naši doktori u kriznim situacijama učinili su svoje i uspjeli me smiriti do Zadra i uvjeriti da Dominiku nije ništa ozbiljno. No, smirila sam se na kratko. U bolnici sam opet panično govorila o napadu i čekala da me i naši liječnici uvjere da će Dominik biti dobro. Molila sam Boga za onu virozu zbog koje sam se to jutro preplašila. U bolnici je Dominik hodao, ali je štedio nogicu, pa bi stao. Bolilo ga je. Nakon neprospavane noći i nekoliko pretraga otpušteni smo s dijagnozom sinovitis kuka. E pa drage mame Palčića, to je stanje koje je češće kod dječaka nego li djevojčica, i obično se javi nakon respiratorne infekcije. Dakle, molim vas, ako bebu zaboli noga sjetite se da postoji i to. I da, i dalje se pitam pa zašto baš nama. Kao da nam nije dosta dijagnoza i pretraga. No opet, možda je ponekad dobar takav šok jer onda se opet veselimo virozi i onim benignim dječjim bolestima.
E da, zeko je nakon dva paracetamola i dugog sna trčkarao bolnicom i lovio doktore. :)
Post je objavljen 29.03.2016. u 21:31 sati.