Marketing
IN MEMORIAM – STJEPAN SABALIĆ (Stipe Koren – Lovro Kantirić)
Jutros prije marende na poslu, prelistam pristigle e-mailove, pa između svih naletim na e-mail koji me toliko ražalostio. Draga pratiteljica ovoga bloga, blogerica Rossana i bivša suradnica na portalu BMB, obaviještava me još sinoć da je preminuo Stipe Koren. Zašto sinoć nisam pregledao e-mailove? Poremetio me nogomet.
Nešto malo kasnije zove me mater. "Moran ti nešto reć, neznan ako već nisi cu, ako ti ni neki od Paga javi..." Tu slutnju i tu vijest sam eto pročitao od Rossane. Majka mi dalje kaže: "Umra je Stipe Koren". Ca muciš? Mucin, jer ne mogu govorit. Govori mi majka dalje: "Vidila san se sa Želimiron u nediju na misu, pa mi je reka da je otac slabo."
Sa Želimirom sam od svojeg djetinjstva. Od vrtića, pa do osnovne škole, i sudbina je htjela da u Rijeci u našem daljnjem školovanju sjedimo zajedno u medicinskoj školi. Stipe je to jako cijenio. Podržavao je naše zajedništvo.
Što sada napisati o ovom čovjeku?! Što napisati a da se nezna?!
Sjetio sam se, da sam na spomenutom portalu napisao jedan post prije šest godina i vjerujem da ga puno ljudi tada nije čitalo. Ja ću ga kao spomen na barba Stipu ovdje još jednom prenjeti, iz pijeteta.
Zato na zadnji oproštaj od toga velikog covika doćeju prijateji i svi oni ki su ga štimali. Mene će serce bolit ca ja neću moć bit tamo da se oprostin od njega. Fameja i rodbina će bit tote da tuguju, takva je užanca. Oni su ki docekjujeju svih u svoj svojoj boli. Oni su ti ki su polipili osmrtnice po Gradu, da nas je u 81. godini napusti naš dragi suprug, otac, ded i brat. A namin, ki ostajemo za njin ostaje obaveza da skupimo na jedno misto sve ono ca je napisa, da nan to bude oporuka, kada ne more bit poruka u ovoj ožalošćenoj paškoj kulturnoj zbilji.
Za kraj iz "Baš me briga" iz 1971. godine:
Vjekovima je živjelo,
Živi i živjet će,
Tugovat i radovat se,
Naše najdraže,
Naše lipo,
Drago, Velo – malo misto.
Cijeloj obitelji izražavam svoje osjećaje dubokog štovanja.
LOVRO KANTIRIĆ
Sedin sam sa sobom, pa mislim kako ništa ne mislim, a vrime je karnevala pa na koncu dolazin do toga da ni ne triba ništa mislit osim o karnevalu u ovakva vrimena, jer sve je u alegri, kako bi rekla moja mat. Tako mi je u misal doša jedan covik koga bi se tribalo sitit. Pa da ne bude, osoba «A» predstavite se, ja ću pocet ovako:
Sva vlast karnevalu, klicali su i stari i mladi.
Pag je danas doživio veliki dan!!
Vlast je preuzeo Karneval u osobi mladog princa.
Građanstvo koje je izašlo na ulice toplo je pozdravilo mladog kralja.
Živio kralju karnevala! Živjela vlast nada vlastima!
Živila bevanda naša – žuta i crna - a u koju ćemo utopit sve protivnike i urotnike protiv nove vlasti!
Ki ni zadovojan neka se od tuge pojde zipit, jer će tako zaboravit svoju tugu i postat naš pristaša.
Pag, 25. VII 1964.
(Radio Konoba)
Ki je vo, ki je vo nota? Pa ca se ne vidi u naslovu ki je vo nota. Pa neka neki rece da je Radio Pag perva paška radio postaja. Malo sutra. Radio Konoba i njen glavni urednik Lovro Kantirić alijas Stipe Koren je kriv za sve ovo. I tako u svojim mislima san sa sobom govorim ko da san pomunješa, a ako covik misli ostat normalan uvik mora dercat ako ne jedan korak ispred vrimena, onda baren u svojim mislima.
Koliko je ovaj covik bi ispred svoga vrimena, tek sada vidim ca ga više čitam u ovim danima karnevala i sve one rige ke je nota u svom «Baš me Briga». Koliko je samo mora vrimena potrošit tuč slova u onu mehaničku makinu, koliko se je put mora sa ženom pokarat radi toga, koliko su dica morala terpit sve to dobro ca je on cini da judi budeju zadovojni. Ni onda bilo, ne mogu se logirat. I sve više se spamećujem kako se na pijacu cekalo kad će doć sa svojim novinama. –Je doša Stipe, je doni «Baš me Briga»? Ko je to štivo bilo. Svi su to čitali.
Kad bi poša na pijacu, pokojna teta bi znala reć: - nemoj zaboravit uzest «Baš me Briga» da se nasmijemo malo, kad dojdeš doma. A svi govoriju kako se noga puta više družilo i više smijalo. Kad ćuhaš stare kako to govoriju najraje bi in reka – blago Vamin, kako Van je lipo bilo. Ali, po ovome ispada da smiha uvik fali. Sva srića da mi imamo covika ki nam to sve omogućava. Kako ga fermat u svemu tome i pored sve ove tehnike ku danaska imamo. Nikako, niti ne smimo pomislit na taj grih. Nismo mi judići niti smo divjaci već sa vakvom dikom bit ćemo junaci . Pustimo covika da piše, a mi ćemo tancat i smijat se, ako ništa drugo baren onoliko, koliko nam karneval traje.
Gedan malo ove slike i vidim kako se dostojno ispratilo Marka, skoro celi paški puk doša ga je ispratit i cut ca je pokojnjak u svom «testamentu» napisa, a zna se, a sada i vidi, ki je testamenat puku obznani. - Dajte fermajte više lajat, da cujemo ca govori. Tako se govorilo dok je sudac čita testamenat. Na kraju dajen jedan zadatak svima onima ki čitaju ovaj članak, jednako kako smo notali ki je slikan na «milenijsku sliku» Strikomana, notajte se ki je slikan na ovu sliku, ni milenijska, ali isto vridi, pred trejset i pet godišć sam ovo litrata, kako san umi. Nažalost vidim ovde i judi ki se nećeju moć notat sami. Morat će ih kikod spomenut od onih ki ih se još spamećuje.
I da sveršim ovo pisanje sa još dvi besede ovoga plemenitog covika:
Kolo se već povija
U kolu su brojni gosti
Maškare je gdjegdje koja
Naša prošlost nek nam prosti
I nošnja se neka vidi
Brojnome se oku svidi
A stotine moljac tare
Zatvorene u ormare
Gdje si dični Pažanine
Pa da vidiš svoje sime
Kako ti se gradom «diči»
I na što sve ovo liči
Glazba trešti igra kolo
Okreče se naokolo
Od pet kola
Niti pola
I pitaju naši ljudi
Što se ovo s nama zbiva
Na pijaci svi smo naši
A pod maskom gost se skriva
Notano u «bas me briga»; anno domini; MCMLXXVII
Branimir Maričević-Bebić
Čavle; 14.01.2010.
Post je objavljen 10.03.2016. u 17:19 sati.