jednom davno, dok još nije bilo povratne naknade za ambalažu, prošao sam preko rive idući za svojim poslom razmišljajući što sve trebam obaviti tog popodneva kad mi pažnju privuće dvojac koji je stajao uz rub i gledao u more. on je bio čovjek u tridesetima, pogrbljen, u čućećem položaju držeči u ruci tunju i pogleda uprtog u more, a ona djevojčica od svojih 5-6 godina plave ricave kosice u svijetloj jakni. stajala je s njegove desne strane i gledala u more. iza njih se nalazila bijela plastična kesica koja bi povremeno zašuškala. kako sam se približavao primjetio sam da je čovjek trznuo ruku a djevojčica poskočila, usporio sam korak da vidim što će biti slijedeće. čovjek je povlačio tunju a ona se ušetala, čas lijevo čas desno, uzbuđena što će on izvući iz mora. kada je podigao ribicu na rivu, ne mjenjajući svoj čućeći položaj, skinuo ju je sa tunje i ubacio u plastičnu vrećicu, a ona je uzviknula "tata, imat ćemo lijepu večeru".
došavši doma dočeklala me curica smeđe ricave kosice, otprilike istih godina kao i ona sa rive, možda koju 1-2 manje i pitala "tata, jesi li mi kupio čokoladicu", svakako da jesam, jer sam po obavljenim obavezama svratio u trgovinu prije povratka kući.
kako je vrijeme prolazilo djeca su rasla a s njime i želje. nisu uvijek sve bile ispunjene, ali bi me uvijek ljutilo odraz razmaženosti, toliko da sam ne rijetko povisivao glas čak i vikao kako mogu biti "nezahvalni" kad im se nastoji pružiti što je moguće više. poslije svega počmeš lagano otupljivati i raspravu svedeš na dvije riječi "nema" i "ne može" misleći pritom kako će na taj način steći iskustvo kako u životu ne moraju sve želje biti ostvarene i da se za ono što žele moraju potruditi sami.
onda je došao povrat plastične ambalaže, ali želje su ostale. međutim čokolada više nije bila toliko slatka da bi se "sramotili" vračajući ambalažu, no tati to nije bilo teško i sve dobiveno od povrata je stavljao u jednu teglu. kada se tegla nakon dužeg vermena otvorila djevojčica je pitala "tata, što ćeš mi kupiti?" a tata je bio "grub" i odgovorio "čokoladicu, sa ostatkom će tata izvesti mamu na večeru". svakako da to nije bilo dovoljno za večeru, ali to u ovoj priči i nije bitno, bitno je ono kakvu će to sliku stvoriti.
... jer blago nije ono što donosiš već iskustvo koje ostavljaš.
Post je objavljen 21.02.2016. u 12:30 sati.