Marketing
Tajna Okruglog stola 2
'Ona strana vidljivog', čarobne i strašne Zemlje, 'gdje caruju istina i radost'
Koliko li je samo puta Athumanunh do sada napisao i zapisao 'o ljepoti mitoloških priča'? Od onih drevnih, najranijih, ili možda najstarijih po Athumanunhu, pa sve do ovih današnjih, ili modernih po Athumanunhu, svi putovi zapravo su isti i svi vode do istog cilja ... ali što je zapravo krajnji cilj?
Da li je doista krajnji cilj mitološke priče čovjekova (ljudska) svijest? Opetovano se uvijek iznova propitkuje Athumanunh u tišini 'brda na kojem plaču ptice' u sam smiraj dana kada se i posljednje 'enhu ptice' vrate u svoja gnijezda ...
Ako Athumanunh u priči o kralju Arthuru, Arthura doista doživi kao 'svijest' nije li onda Arthur zapravo simbol besmrtne duše čovjekove ... (malo će se Athumanunh prepustiti vodama filozofije drevne, one istinske, praiskonske, grčke ...) Kralj Arthur vlada kraljevstvom, dvorom, dvorjanima i vitezovima što simboliziraju duhovno savršenstvo, pa čak i božansko zapisat će Athumanunh.
Dakle, u Arthurovom moćnom kraljevstvu svi ideali čovjeka doista su stvarni, pa i sami snovi čovjeka postaju doista stvarni. Ako je to tako i ako vlada sklad i božanski praiskonski red Athumanunhu nije teško prepoznati 'filozofski trokut' drevnih mudraca i filozofa – trokut je to Nous (duh) – Psycha (duša) i Soma (tijelo). Duh je taj koji vodi dušu, ali duša treba tijelo ... i tu dolazi do prvog zapleta mitološke priče.
Arthur doista vodi dušu (Guinever), ali joj mora omogućiti da sama spozna i progleda, a to nikako ne smije silom. Nakratko će Vas Athumanunh podsjetiti da je 'mit zapravo ljudsko sjećanje', a Arthur je i Guinever, Lancelotu, ali i vitezovima Okruglog stola, pa i cjelokupnom kraljevstvu jednostavno 'početak i kraj', on je njihov 'sveti gral' i doista od njega za sve njih 'počinje i završava.
Arthur vidi što se događa, primjećuje osjećaje i odnos između Guinever i Lancelota, razumije svoje vitezove koji se stalno propitkuju 'gdje je gral' (a on im jednostavno stoji bliže nego li su i sami svjesni) i zato ne želi i ne može ništa konkretno poduzeti.
Arthur mora čekati da svi oko njega jednostavno 'sami progledaju, spoznaju i sjete se' ... Arthur od čekanja oboli, Guinever ode u samostan tražiti otkupljenje grijeha, Lancelot zamalo poludi od bremena izdaje Arthura što ga izjeda danonoćno, vitezovi Okruglog stola 'sveti gral' traže na pogrešnim mjestima, kraljevstvo propada, a Zlo likuje ...
Athumanunh tu vrlo lako primjećuje 'drugu nit' vodilju svake mitološke priče, a to je borba, odnosno rat. Rat je i u ovoj priči univerzalni obrazac, kao i u svakoj mitološkoj priči.
Dakle, po tko zna koji put 'Pravednici' se moraju izdići iznad postojećeg stanja i ako žele pobjedu 'Dobra' nad 'Zlom' morali su proći kroz iskušenja i prošli su, ali jedino otvorenom borbom čistim sukobom 'jedan na jedan' mogu se izboriti za svoju sreću koju su zapravo bespotrebno krenuli tražiti (naime sjetite se da se Athumanunh u prvom trenutku susreta s druidom Daraghom na trenutak 'razišao' s njim oko poimanja mirotvorstva)
Tu počinje priča o mudrom čarobnjaku (Merlin) koji zbog istih osjećaja kao i Athumanunh lako upada u 'zamku' predivne Morgane s kojom ljubuje (naime Morgana u početku nije zla, ona je samo žena kojoj je ljubav potrebna, ali ljubav je ovdje simbol 'pada' ... ), pravednom kralju i hrabrim vitezovima koji napokon spoznaju 'sveti gral' ...
Post je objavljen 17.02.2016. u 19:53 sati.