......sjedim na tronosci
stolici
oci ostavio kroz prozor
na osvijetljenu livadu prosaranu
tu je juce snijeg vladao
danas
u susretu sa suncem
skoro postradao
trazim po zidovima poznatim
poglede djeteta
da li su negdje ostali
zamirise samo duh sto ce takav uci u vjekove
sam i tvrdo siguran u sebe
ne poznajemo se ali smo
tako dragi jedan drugome
otvaram poznate prostorije
sve me sreta i voli sto sam tu
ali
ne voli me ovakvog
ne pravdam se
a i ne traze
tu sam na svome i radim sto hocu
kako stanem
tako i bude ispred mene
sve kako i jeste
ne mogu nista uznemiriti
sve me zna i sve me poznaje
ovdje sam uvijek bio
odlazili su samo djelovi pokretni
i blijedi
oni koji i nijesu za nesto veliko
osim za promjene koje ne mogu promijeniti
nista
...okrenem kvaku sobe djetinjstva
ista i isto slusa pokret ruke
otvori se koliko mi treba
...molim se kucnom duhu
ne za oprostaj
sta imamo da oprostimo jedan drugome
osim da se saberem
i okrenem kljuc
da razgovor odpocne
onako kako je vazda bio
ma gdje sam bio...
Post je objavljen 16.02.2016. u 09:06 sati.