A bilo je i bilo radosnih trenutaka, vedrih dana kakove samo život za zadovoljstvo nenadano pruža.
Tada i sada domaća riječ i nekoliko stihova upućenih putem radija budi milinu, a i nudi toplinu ognjišta s mirisom nadimljene 'kotlovine' za umorne s njiva vraćajuće se trudbenike.
Mjesec je listopad. Topli, sunčani 'ostaci babljeg ljeta'.. Bijahu sakriveni pod brdom iza hori-zonta sve dok se ne ispadaju rujanske kišurine, a tada, evo, smiješi se sunašce od jutra do sutra. Ono je obazrivo, diskretno draškajući vitalnost, budeći nove nade dojdućih dana... Pa neka traje i ne se skriva.
Upravo je vrijeme predvečerja, kad mali zvon iz seoske crkvice oglašuje 'Zdravo-Mariju' obaznavši da se iz seoske crkvice upućuje blagos-lov za ispunjeni radni dan. U crkvi su žene domaći-ce i muževi, svi nakon domaćinskih poslova. Svi s molitvom i pouzdanjem da izmole zasluženu odušku nakon tegobnog dana i milostivo steknu snagu za sve dojduće napore. Jer crkva im je pravo utočište za ispitivanje savjesti, pokajanje i nadu upravo kad orgulje zabruje, te orguljaš započne, a glasovi mnoštva prihvate veličanstveni pozdrav i zahvalu Majci Mariji stihovima kratke pjesmice:
«Rajska Djevo, kraljice Hrvata
Naša majko, naša zora zlata...»
Smiraj po Božjem blagoslovu i oduška po pjevanju srcem i dušom se očituje na licima izlaze-ćih iz crkvice, ozarenih i spokojnih, zadovoljnih svojim opstankom i životom.
Trudbenici, zatečeni još na polju ili na putu domu, na zvuk zvona načas će stati, sagnuti glavu, prekrižiti se pa pogledom k nebesima produžiti ku-ćama, idući tromih koraka s njiva sa torbama preko ramena punih mahuna graha ubranih na kukuruzištu, te prateći site kravice, lisu i belku, s pašnjaka, zadovoljni poslom koji su obavili i koji će sutradan nastaviti.
Lisa i belka poznaju put. Idu mirno. Ne skreću niti ne zastaju sve do pred staju kad svaka pobrza na svoje mjesto uz jasle.
Ljetne večeri listopada su vrijeme komuša-nja kukuruzovih klipa. Najradije kod gospodara i pekara, koji ima najviše kukuruzišta i najviše vozova kukuruzovih plodova, te dva velika koša na kraju dvorišta za pohranu i sušenje iskomušanih klipova, a njihova 'babinka' Kecija peče najbolje gibanice sa sirom. Kako su povečerja duga, a nemaju drugog posla, na komušanju će se naći i bez poziva seoski momci, čak manje radi gibanice za komušare, a više radi smješkanja susjedove jsdinke Sibi, tamnih očiju i valovite kose. Gustih trepavica i izazovnih usana... Naravno tu će biti i smijeha uz pratnju gitare, i vrlo poželjne harmonike, a možda još kojega glazbenog instrumenta pa će se po komušanju motati u plesnom ritmu i bose noge nestrpljivih plesača.
Starije gospodar nudi domaćom jabukova-čom, koja sa gibanicom dobro paše i budu skupa prava poslastica i gozba.
Po pomirenju večeri i noći u selu nasta mir. Tek još, možda, trgovčev kudrov objavi da je dežu-ran nedaleko jedne seoske trgovine.
Selo pronalazi svoje skromne užitke u po-večerju ne predugog trajanja, jer sutrašnji dan zah-tjeva odspavanje i odmorne trudbenike. Makar 'mlađarija' je uz rad željna druženja. A i ova druže-nja često su početak trajnih veza i razvoja tajan-stvenih emocija uz skriven uzdah i zbunjeno srce, jer omladina i postoji zato da se zaljubljuje, a pravih prilika nikada previše. Kao ni gugutanja golubova iz golubinjaka duž cijele strehe kumove štale.
Takav je mogao biti zaboravljeni davnašnji scenarij listopadske seoske idile: U danu rad, umor i gugutanje golubova, a u povečerje razgovori u druženju uz neke specifične poslove, prikladnije ženskim prstima (kao trebljenje graha iz mahune ili čehanje perja i sl.) u kućama iza osvijetljenih prozora, te šaptajuće gugutanje, možda budućeg roditeljskog para, ispod neosvijetljenog prozora, čujno tek kao šum suhih listova stare pogrbljene šljive...
Noć je smiraj i tišina sve do pred zoru kad 'gu-gu' zaguguće svoj zov i pozdrav izlazećem sun-cu mala grlica s najviše grančice visoke kruške, a ranoranioci pohrle k crkvici, na misu 'zornicu' po kratki blagoslov djelatnom danu.
Konačno jesen se leluja ponudom i ubira-njem plodova, zaslužene plaće trudbenicima.
Zanosna su listopadska zbivanja; ubiranje plodova ljudskog truda, pa susjedsko složno ispo-maganje.
Druženje čovjeka s čovjekom je poticajni melem vitalnosti sa iskricama radosti, pa kad izos-tane, žalimo s malo utjehe u sjećanju. A zajedništvo ljudi nas upućuje na združenost čovjeka i svih prirodnih datosti u vječnosti svemira, koji će se i noćas osuti ukrasom bezbrojnih, svu noć bdijućih krijesećih se zvjezdica, širom cijele dužine i širine nebeskoga svoda.
Ri, listopad 2015.
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz neobjavljene zbirke
Post je objavljen 17.01.2016. u 15:41 sati.