Dok blještavo svjetlo ukazuje na Put kojim trebam ići, a astralni povjetarac blago otpuhuje sve prepreke, osjećam se da opet dišem. Dišem u dimenziji koja mi je namjenjena, dišem bez straha i bez težine. Ja nastavljam svoje Putovanje.
Ponekad nekoga sretnem, ponekad se osjetim samo kao da je sve oko mene zaboravljena pustinja kojom dugo nitko nije prošao. I tada počinjem žeđati, moleći za oazom..