Neobično trepere iglice
u granama srebrenog bora
pokrivene bjelkastim prahom;
Svijetle s milijun mušičastih iskrica
što doplove i smještaju se
između mračnog neba i još mračnijeg tla,
pa oko znatiželjnih očiju lepršaju krilima.
A kad se pokrene mutna, daleka bjelina,
teška i zagonetna,
i nevidljivi oblaci raziđu,
mirisna ljepota toga trenutka
mjesečinom obasjane šume
lebdi i obavija zemlju;
Ne iščezava s prvim mrakom.
I dok tiho se mjesečina spušta,
magijski oživljavajući
bezbroj nježnih radosti,
iskradaju se misli pogledu
hitajući iskricama bora;
Sve je ovdje čarobno,
opojno i nestvarno -nadzemaljsko!
Onda se i nada pokrene
otvorenim livadama
i koritom potoka,
pa žuborom teče i romori,
brbotavim, šaputavim kikotom želja,
prerušava se
i oblači novo ruho noći
Post je objavljen 02.11.2015. u 16:34 sati.