volim susretanja koja obnavaljaju
veličinu povezanosti sastruganu
u trenju s postojanjem i udaljenostima.
moj susret s prijateljem i pjesnikom
koji se preko oceana nakratko vratio
udati kčer za mladića iz rodnog kraja
vidjeti nas preostale i čitati svoju poeziju
simbol je peći za kruh očekivane dobrote.
razmjenu uvodnih ljubaznosti
bez grimasa zadovoljstva
bez razmetljivosti i hvalisanja
bez čuđenja i skanjivanja
tiho jednostavno neumorno
strpljivo i okrepljujuće
zamijenila je razmjena plodova
iskustva koje smo obojica
skupljali kao urođenici skupocjene
podzemne gljive s pomoću
sačuvanog njuha intuicije;
gutali smo sočne kriške riječi
nudeći ih uzajamno i nesebično
što više ne činim sa svojim
gluhim prefilozofiranim
prijateljima s dna vremena.
u nekom dijelu neizmjerja tog dana
otišli smo na grob njegovog sina
nasilno zaustavljenog dječaka
koji bi danas i sam bio roditelj;
dok smo palili svijeću u nedohvatnoj
mističnosti trenutka pomislio sam
da mu je život migoljavi gušterov rep:
patnju bez granica nadomjestio je
dimenzijama grobnice a njena
nesnosnost rodila je novu poeziju.
sudbina ne poznaje gubitke.
Post je objavljen 03.10.2015. u 21:35 sati.