Imala je lijepo, neobično ime iz jedne pjesme. Nikada prije ni poslije nisam čula da se još netko tako zove.
To je bilo u vrijeme dok sam još čitala bajke. Nekad sam voljela bajke. Prije nego sam pobjegla od kuće. Prije nego me knjižničarka kritizirala da je vrijeme da čitam nešto drugo osim bajki i tako, u dobroj namjeri, posramljenu, ubacila u priče koje ne završavaju sa "živjeli su sretno do kraja života". Prije odrastanja.
Živjela je po sredini moje ulice, drvoreda kestena. Nije se previše družila s drugom djecom. Uvijek lijepo obučena, čista. Jednom me pozvala na svoj rođendan. Ponekad bih otišla na njena vrata i pozvala je da zajedno sjedimo na ljuljačkama iza njene zgrade. Nikad me nije odbila. Sjedile bi tako, nismo puno pričale, ali bilo je nešto smirujuće u toj tišini. Ponekad se nasmijala bez osobitog razloga. ni tiho ni glasno, sretno kako se smiju djeca koja se raduju životu.
Jednoga dana mama je dojurila s posla, uzrujana. Pozvala me, zgrabila za ramena, s izrazom lica "nemojmilagatijerjasveznam" i pitala jesam li ikad, ali ikad, ušla u zgradu na početku naše ulice. Nisam, koliko se sjećam nisam, tamo nije bilo nikoga koga poznajem. Mama je puhala, uzdisala i počela sa pričom kako ne smijem razgovarati s ljudima koje ne poznajem. Ja sam je pitala kako ću onda ikoga upoznati. Mamu je to jako uzrujalo i zviznula mi je šamarčinu. Rekla je da ja, balavica, ne trebam nikoga upoznavati. Tu je bio kraj našeg razgovora.
Dalje sam saznala prisluškujući odrasle. Odrasli puno pričaju.
Neki su rekli su da je sama kriva jer se preslobodno oblačila. Ne znam što znači preslobodno oblačenje ni danas. Ona se oblačila lijepo, ako mene pitate.
Moja mama je u tim razgovorima obično samo uzdisala i ponavljala "Bože sačuvaj! Bože sačuvaj!"
Neki su rekli da su krivi njeni roditelji jer nisu pazili gdje im se dijete kreće. Mama bi ponavljala "Bože sačuvaj! Bože sačuvaj!".
U vrijeme mog odrastanja nitko nije pazio na djecu. Djeca su bila mala smetala koju se slalo vani dok odrasli piju kave i puše. Nekad bi nas poslali da im kupimo cigarete. Nije bilo zabrana kao danas.
Njeni roditelji nisu pili kave i pušili sa drugim odraslima iz naše ulice.
Drugi odrasli su nekad jedni drugima javljali gdje je i što je napravilo nečije dijete. Ako si dijete i drugi odrasli te spomenu na tim kavama znaš da ćeš ići po šibu. Šiba je bila odgojno sredstvo. Mogao si birati šibu kojom ćeš dobiti po guz'ci. To je u mom životu bila prva mogućnost izbora sa kojom sam se susrela.
Svašta su rekli za djevojčicu sa imenom iz pjesme jer je ušla u stan čovjeka koji je živio na početku naše ulice. On ju je pozvao da vidi mačiće. Rekli su da je tog čovjeka odvela policija.
Od tog dana meni je zgrada na početku naše ulice postala strašno mjesto u kojem žive strašna bića.
Nju više nikada nisam vidjela. Nedugo nakon što me je mama tako izdrmusala otišla sam do njenog stana. Nedostajalo mi je društvo na ljuljačkama. Njen tata mi je kratko, neljubazno rekao da ona ne može vani i zatvorio vrata.
Nakon toga sam čula da su se odselili.
Ponekad čujem tu pjesmu.
Tada razmišljam o noj.
Nadam se da je živa i sretna, da je zaboravila našu ulicu i da se smije baš onako kako se smijala dok smo sjedile na ljuljačkama. Kao dijete koje se raduje životu.
Post je objavljen 26.09.2015. u 08:03 sati.