Priča Šesta (Dolazak - prvi dio)
A.D. MMVII
Opet pritisak u prsima!
Osjećao je to još u vrijeme godišnjeg odmora. U početku je to bilo povremeno tijekom dana, nikada po noći. Od godišnjeg odmora prošla su već tri tjedna. Osjećaj pritiska traje sve dulje, gotovo od jutra kada se probudi i postane svjestan svijeta koji ga okružuje pa navečer dok ne zaspi.
Doktorica, uputnica. Sutra opet čekanje u hodniku pred kardiološkom ambulantom s otvorenom knjigom u ruci u pokušaju da čita. Ne ide. Ne uspijeva se koncentrirati, hodnik je ispunjen glasovima ljudi koji kao i on čekaju, ali za razliku od njega vrijeme krate pričama o svojim i tuđim bolestima, liječnicima koji ne razumiju koliko je njima teško, prigovaranja zbog „padobranaca“. Na kraju će i on doći na red i najvjerojatnije saznati ono što već zna. I otići možda samo malo mirniji, jer nije ništa alarmantno.
Deset sati navečer je, istog dana. Da ipak smirenje potraži i primjenom moderne tehnike: telemetrijski EKG i tako sutra izbjegne „hodničku terapiju“. Možda će mu reći kako nije ništa posebno: popijte nešto za smirenje, možda još jednu tabletu nekog od lijekova koje već pijete. Treba pokušati.
Skida se do pasa, mokrom maramicom vlaži kožu prsišta na koje će malo kasnije staviti aparaturu s elektrodama. Uzima slušalicu prijenosnog telefona i poziva CALL centar svoje bolnice gdje su mu prije osam godina „učinili“ tri premosnice na srčanim žilama.
Javlja mu se profesionalno ljubazan ženski glas i nakon izmjene uobičajenih kurtoaznih riječi on pojašnjava zašto je zvao: ne nije uobičajena kontrola, ne zna kad je posljednji puta zvao, znat će ona sve je registrirano u računalu; bilo je to davno odgovara nakon što joj kaže pretplatnički broj, trebali bi se javljati barem svaka tri mjeseca (da li se ona to brine zbog njegovog zdravlja ili želi povećati iznos kuna na kontu bolnice jer se svaki poziv naplaćuje dvadeset kuna, prolazi mu kroz glavu). Ipak stavlja slušalicu na aparat i pritišće na aparatu prvo zelenu tipku, a zatim crvenu. Iz aparata krene neko zvrčanje, zavijanje, pištanje i nakon minutu, dvije utihnu.
On je malo uzbuđen, čeka presudu.
Imate jaku aritmiju i fibrilaciju. Stotinu dvadeset na minutu. Ono o aritmiji znao je i sam, već dulje od mjesec dana može je očitati na tlakomjeru kad kontrolira tlak (koji je, tlak, inače uvijek u optimalnim granicama, godinama), ali što je sada to fibrilacija. Ženski glas govori nešto o titranju, ubrzanom radu srca kroz kraći period, pa tako sto dvadeset puta u minuti. Zašto se niste javili ranije. Nije mislio da je to nešto važno. I što sada, pita. Javite se odmah na hitnu.
U svakom zlu neko dobro, ne treba proći onu proceduru u hodniku kardiološke ambulante.
Uzima svoju torbicu u kojoj su svi potrebni (i nepotrebni) dokumenti, fascikl sa svim nalazima od 1996. godine, pozdravlja se sa ženom (ne, ne trebaš ići sa mnom, mogu sam nije to daleko) i ode, da bi se vratio nakon deset dana.
„Dobra večer!“
„Izvolite!“
„Upravo su mi iz moje bolnice gdje su mi svojevremeno ugradili premosnice, nakon izmjerenog EKG, rekli da se javim na hitnu zbog jake fibrilacije!“
„Dobro, pričekajte, zvat ću dežurnu doktoricu.“
Dolazi doktorica, on ponavlja priču.
„A gdje vam je EKG?“
„Nema, obavljen je telemetrijski!“ odgovara on. Izraz čuđenja na licu doktorice pokazuje mu da ona baš ne shvaća o čemu se radi. S nekoliko rečenica objašnjavanja izgleda da je ipak shvatila o čemu se radi, no kao nije baš uvjerena da se tim putem može postaviti točna dijagnoza. A ne radi se o vremešnoj osobi.
„Dobro, dođite u ambulantu!“
U ambulanti uobičajen postupak, ime prezime, kratki opis dosadašnjeg tijeka bolesti i onda na krevet, elektrode i „klasičan“ EKG potvrdio je dijagnozu „naprednog“.
„Dat ću Vam uputnicu, pa se javite na interni, znate kuda trebate ići?“
„Znam, tamo sam često viđen gost!“ okreće on na šalu, kao uvijek kada se nađe u takvim situacijama. Sada mu je već lakše, predao se u ruke doktora, odgovornost je na njima i on je na neki perverzni način smiren.
(nastavlja se)
Post je objavljen 16.06.2015. u 21:36 sati.