U Samoboru, u istom kvartu, postoje dvije ulice. Jedna nosi ime po Matijašu Korvinu, hrvatsko-ugarskom kralju iz 15. stoljeća, a druga 9. svibnja. Kad bi pitali tamošnje stanovnike, pogotovo mlađi naraštaj, vjerujem da bi mnogo više njih znalo tko je Korvin nego što znači 9. svibnja.
Taj datum trebao bi podsjećati stanovnike tog kvarta na dan kada je završio 2. svjetski rat. Sutra navršava 70 godina od tog velikog ratnog krvoprolića. Nažalost, posljedice se po cijelom svijetu osjećaju još i danas. Tektonske se ploče 'velikih' i dalje sudaraju manjim ili većim intenzitetom. Da se teško boriti protiv aveti prošlosti (svih vrsta) može primjerice poslužiti izvrsni njemački film „Borbene djevojke“ o rađanju neonacizma među mladima u Njemačkoj zahvaljujući sjemenu što ga siju nostalgičari starih vremena.
I dok se naši političari nadmudruju oko toga kako i gdje bi trebali obilježiti 20. godišnjicu „Oluje“, rijetki, da baš ne kažem nitko, ili pak tako tiho da to ne dopire do mojih ušiju, ne spominju da su Hrvati prije 70 godina bili pobjednici protiv nacizma i fašizma. I da taj datum treba proslaviti na dostojan način. Znači li to da dobar dio Hrvata pobjedu nad fašizmom i nacizmom ne smatra svojom pobjedom već svojim porazom. Ne znam, ali takav bi dojam mogao steći antifašistički Zapad (o Istoku da ne govorimo) kad vidi kako se i vlast i oporba odnose prema tom događaju.
Ta šutnja možda ima dva razloga. Jedan, što je antinacistička koalicija saveznika porazila Hitlerovu Njemačku koja je, po mišljenju dobrog dijela Hrvata, ostvarila tisućugodišnji san hrvatskog naroda i stvorila NDH. Drugi, ništa manje značajan leži u činjenici da je u tome sudjelovala i NOV pod vodstvom čovjeka čija je 35. godišnjica smrti bila prije nekoliko dana, a o kojoj se nije govorilo jer je to za tu polovicu Hrvata 'tabu tema', a ona druga drži se čuvene 'hrvatske šutnje'.
Pa kad je već tako, ajde da u mašti zamislimo što bi bilo da nije bilo kako je bilo. Po mom sudu možda bi se dogodile jedna od slijedećih dviju povijesti, tek dvije od mnogih paralelnih povijesti koje su se mogle desiti hrvatskom narodu da 1945. nije završila tako kako je završila. Nisu, ponavljam jedine, ali su obzirom na sve okolnosti najvjerojatnije.
Kao osnovnu tezu za kreiranje tih dviju povijesti uzimam pretpostavku, koja se mnogima neće svidjeti, da su upravo ustaše zaslužne da je Tito i komunizam nakon rata došao na vlast. Naime, da nije bilo ustaša, ili bar da nisu radili to što su radili, Tito i njegovih cca pet do sedam tisuća komunista (po nekima tek 2500) na početku rata ne bi mogli ni pokrenuti borbu, a kamo li u toj borbi izvojevati pobjedu.
Pretpostavimo, dakle, da su ustaše postojale kao organizacija, ali da nisu radili nedjela koja neki priznaju a neki ne. Recimo, da su samo sudjelovali u nacističkim formacijama, što su i činili, na raznim bojištima nacističke Njemačke. Jednom riječju, da je hrvatski narod jednostavno, kao i mnogi drugi mali narodi manje ili više, mirno trpio nacistički zulum i čekao da ga 'veliki' oslobode. Rat bi završio u svakom slučaju porazom sila Osovine, jedino što bi tada i Hrvatska bila na strani gubitnika, dakle jedan mali kotačić u demontiranom Stroju.
Uz takvu situaciju, moguća su dva scenarija glede daljnje hrvatske sudbine ovisno o dogovoru velike četvorke na Jalti.
Po jednoj, kojoj je Churchill bio najveći zagovornik gotovo do kraja 1943. godine (a u duši do kraja života), nakon rata ponovo bi bila ustoličena kraljevina Jugoslavija na čelu sa srpskom dinastijom Karađorđevića. Otprilike po uzoru na političko ustrojstvo u Velikoj Britanije: parlamentarna monarhija. Kralj je Petar sjedio u Londonu tijekom čitavog rata u milosti Churchill-a i čekao kad će rat završiti da se vrati na tron. Hrvatska bi u najboljem slučaju imala stanovitu autonomiju u nevažnim stvarima kao i u vrijeme kad je bila pod vlašću Ugarske, sukladno nekakvim 'non paper' dokumentom kao što je to, primjerice, bila i hrvatsko-ugarska nagodba u vrijeme Korvina. Churchill je tu opciju (javno) zagovarao sve do kraja 1943. godine unatoč četničkoj suradnji s Nijemcima i zlodjelima koje su činili, smatrajući ih jedinom legalnom vojskom Kraljevine Jugoslavije. Kako za naciste tako i za Britance partizani su u početku bilo 'banditi'.
Po drugoj, nešto manje vjerojatnoj ali mogućoj, varijanti došli bi pod čizmu Staljinovog SSSR-a (što smo nekoliko godina nakon rata faktički i bili). Što bi tada bilo valjda ne moram objašnjavati. O tome se mrzitelji 'lika i djela JBT-a' mogu raspitati kod naroda koji su živjeli u 'blagostanju' Staljinovog 'socijalizma'.
I u jednom i u drugom slučaju uvjeren sam da bi samostalna i neovisna Hrvatska i dalje spadala u kategoriju tisućugodišnjeg sna.
Ova moja fikcija pokazuje paradoksalno da su nostalgičari za vremenima kad su postojale NDH-zija i ustaše, ipak, djelomično u pravu. Upravo sjemenu koje su oni posijali i iz kojeg je niknuo NOB (prvotno kao pobuna protiv terora i borba za goli život, potom kao borba protiv naci okupacije i terora ustaša i njima sličnih i završno, pod utjecajem komunista, u komunističko-socijalističku revoluciju), jedino tomu možemo zahvaliti da danas, nakon trideset i pet godina 'totalitarne' i 'zločinačke' države plus deset godina države 'ni vrit ni mimo', imamo svoju Hrvatsku. Nju su zahvaljujući povijesnim okolnostima nastalim uslijed raspada totalitarnog sustava u SSSR-u, izborili svi oni koji su u tom procesu sudjelovali, a posebice borci na ratištima tijekom 1990.-1995. godine.
Imamo Hrvatsku, doduše ne sasvim onakvu kavu su mnogi koji su sudjelovali u njenom stvaranju zamišljali, već opljačkanu, podijeljenu na 'njihove' i 'naše' (ili obratno), ali je ona je ipak NAŠA. Barem za sada.
Sramiti se svoje prošlosti, ma kakva ona bila, nije odlika naroda koji drže do svog ugleda. Najbolji je primjer upravo država čiji su nas preci napali – Njemačka. Po shvaćanju mnogih Hrvata mi nemamo apsolutno nikakvog razloga slaviti taj, za njih nesretni datum, 70 godina od poraza sila Osovine, a pogotovo ne odati pijetet prema ljudima koji su toj pobjedi doprinijeli svojom borbom i svojim životima.
Bojim se da će nam se to kad-tad obiti o glavu.
P.S.
Dok završavam ovaj tekst (oko ponoći) kasnovečernje emisije donose sporadične vijesti o 'proslavi' u kojima je naglasak stavljen na to kako su dva ovna s brvna bili prisutni zajedno ili odvojeno na nekoj od proslava po manjim mjestima, posebice Istre i jalove diskusije o antifašizmu. O proslavi u glavnom gradu, oslobođenog (za neke 'oslobođenog') od nacista, naravno nema govora iako je sam grad to doživio dan ranije 8. svibnja. Veću pozornost, možda čak opravdanu, mediji pokazuju za vijest da je gospodin Klemm nedavno izjavio kako će “postrojiti ratne postrojbe HV-a ispred zgrade hrvatske Vlade”. Čeka se reakcija Predsjednice kao komandanta HV.
C'est la vie.
Post je objavljen 08.05.2015. u 23:29 sati.