Režem svojoj biljci djelove sasušenih listova.
Boli je ali mi je i zahvalna jer će sada neopterećenija stvarati nove.
Plastična roza ruža stajala je zapiknuta u teglici kraj korijenja posađena jednom prigodom za dan žena.
Žena je bila moja kćer, a ružu je dobila od oca.
I dalje stoji podsjećajući na jednu očevu ljubav prema kćeri.
Neka očevi ne zaborave govoriti djeci da ih vole.
Neka majke koje žive sa djecom, a ne žive sa očevima svoje djece dozvole ljubav između djece i očeva i obratno.
Neka ne stvaraju dodatni jaz u djetetu. Neka ga ne sile da biraju.
Djeca su pola njegovog genskog materijala.
Pola staničnog sjećanja.
Pola.
Ostavite ono što se dogodilo po strani i izvucite čistu ljubav u kojoj nitko nije kriv i nitko nije obilježen i nitko nije oštećen.
https://www.youtube.com/watch?v=ybtW2VrmwJs
Sačuvajte ono u djetetu što se spasiti da za budućnost u kojima će se sprječti dodatna oštećenja.
Ne pričaj ružno o ocu ili o majci pred djetetom.
Ma da znam da je kučka i znam da je kreten ali zar moraš pred njihovim ušima?
Niti u blizini dok spavaju.
Ne.
<=========>
Volim što si ovdje.
https://www.youtube.com/watch?v=qDxtsPseia8
Tvoj isprekidan duboki udah pulsirajući stvara moj krvotok.
Poput navale vode kod rastrgnuća više riječnih brana slijevaš se u moju bit.
Štipaš me do masnica užitaka, a vrela ekstenzija daha sa vrata niz leđa polako mi se spušta kraj bedara sve do nožnih prstiju .
Drhtim kao najobičnija vlat trave usred livade na povjetarcu.
Znam da me nikada ljuljanjem nećeš slomiti.
Otac i muškarac i dječak.
Plešem pod naponom unutarnjeg sagorjevanja bezobrazno sretna.
Ratopljenu me popij.
Sve tvoje poljupce čuvam u svojoj novoj kantici za poljupce.
Samo bi misao o tebi bila dovoljna da me drži ostatak života na pješčanom žalu dok se igram kulama.
LP,
W.
Post je objavljen 05.05.2015. u 09:46 sati.