17.02.2010.
Sanjala sam te sinoć...na trenutak...izgledala si tako "živo"...na trenutak...Onda sam se probudila i plakala...ponovo zaspala misleći na tebe, da mi opet dođeš u snove ali....nisi došla... Tako da mi ne preostaje ništa drugo nego da budna sanjam o tebi, to mi niko ne može oduzeti, da zamišljam kako bi sada izgledala...šta bi rekla...Često pokušavam složiti tvoju uništenu budućnost prema ženama sa djecom koje vidim u prolazu...zamišljam tebe sa Denisom i Enom...zamišljam nas...onda otvorim oči i sve se rasprsne...nestane...u trenutku...
Postoji i osjećaj koji zadržavajući dah odlazi bijel poput krede, jer oko njega se otvaraju ponori,pa je najbolje njegovu osobu ostaviti i zamrznuti.
Sve je zamrznuto, tako je hladno i tiho. Tako hladno da se sav osjećaj povlači. Tako tiho da se dah poput upitnika smrzava na usnama.
Ništa se više ne događa, "trenutak koji stiže" zamrznut je zauvijek. Kao sibirski lovci u ledu, kao mamuti u prošlom svijetu. Tako blizu, tako nedokučivo blizu... ( P.F. Thomese)