zakračunatih,pod alarmom
gdje stope živih
ne žive,
bdiju čuvajući
ŠTO?
hektolitri vode,
klorirane ili
morske,
zatočene betonom
il nekom labaratorijskom
masom,
čekaju mijenama
godišnjih doba
da ih se prepliva
il u njima
zapleše
TKO?
stotine cipela,
kupljenih kao
nadomjestak,
kao lijek
u kutijama
nikad bar prozračenima
spava,
pitajući se
u svojim demodiranim
snovima,
trebale smo u
bezbrižnoj šetnji
noge satom,urama
štopericama okovane
odvesti
GDJE?
I kad
kaleidoskop uspomena
postanemo,
zavijeni snjezima
zelenim što
na kokice mirišu,
ne bi li
mjera s mjerom bez mjere
grami
trebali biti,
zrcaleći,
nas
u svima
koje smo
ikad
nadletjeli
njima.
I to je to!
(- reče Ona
olakšano,
mome Ja,
koje i dalje pitanja
odgovorima
s ruba
postojanja
šuta!)