U nas je običaj da se svadbeno veselje polako karakteriše kao izraz glorifikacije imućnosti domaćina, nesputane veselosti svih gostiju kao i bezgraničnog uživanja u muzici svih ostalih. A ako već govorimo o svadbama, moramo napomenuti i važnu ulogu muzičara u ceremoniji svadbene proslave kod nas. Naime, u većini zemalja muzika služi kao pozadinska pokretačka energija i samo u pojedinim segmentima proslave bude u prvom planu. Kod nas to nije slučaj. Bez obzira na delikatesne đakonije, lepu dekoraciju i svečanu salu, ako se pevačica ne popne na sto i slomi čašu ili trubači ne okrenu krug i naprave ozbiljan atak na bubne opne prisutnih, veselje ima sve elemente da se okarakteriše kao neuspešno. Ta činjenica i ne čudi ako se zna uloga muzike u životima običnih ljudi kroz istoriju pa do danas. Kako živimo na turbulentnom području koje se očigledno neće smiriti skoro pa nikad, a bolje sutra se ni durbinom ne nadzire, veselja podmazana dobrom muzikom, jelom i pićem su oduvek bila mali beg od realnosti. Stiče se utisak da skoro uopšte nije bitan ni povod ni razlog, svi se veselimo na isti način nesmanjenom žestinom. U zavisnosti od afiniteta samog čoveka, treći komšija ume da bude znatno veseliji na svadbi vaše rođene ćerke samo zato što je „veseljak“. Skoro pa da svaki put prisustvujemo neformalnom nadmetanju pojedinih gostiju u prikazu zavidnih umeća „veseljenja“. To „veseljenje“ nikako ne može da se nazove interesantnom igrom ili dobrim pevačkim umećem, nikako ne znači biti odmeren i naočit, a tek nema veze sa istinskim uživanjem i srećom. Biti dobar „veseljak“ je skoro pa zanat ili veština. I onda se vraćamo na konstataciju od malo pre. Muzičari su najbliži gosti na svakoj svadbi. Njihova uloga ponekad zaseni i same mladence a bože sačuvaj ako je pevačicina toaleta bolji pogodak nego venčanica...! Samo da ne bude krvi.