Marketing
Priče iz života
Nismo mogli imati djece.
Problem je bio u meni.
Razgovarali smo.
"Žao mi je", rekao sam
"ukoliko želiš vlastito dijete
slobodna si otići."
"U redu je, volim te, usvojit ćemo neko."
Pošli smo u nadležnu instituciju,
razgovarali sa osobljem,
objasnili su nam kako to ide.
Na kraju razgovora jedna me odgajateljica
nježno primila za nadlakticu i prijateljskim glasom rekla:
"Ukoliko želite, učinite to, ali prethodno pokušajte sve
ne bi li dobili vlastito dijete."
Prešutio sam da je sve već učinjeno.
"Radim ovdje već dvadeset i pet godina", nastavila je ispod glasa
"nagledala sam se sveg i svačeg
i velim vam u povjerenju:
sve je to loše sjeme."
No, djeca su bila divna,
poput kerubinčića.
Moja se supruga na prvi pogled zaljubila u
djevojčicu tamne kose
i krupnih kestenjastih očiju.
"Kako ti je ime djevojčice?"
"Romana."
Međutim, riječi stare žene
svile su gnijezdo u mojoj glavi i
kada je došao dan da potpišemo ugovor
rekao sam:
"Žao mi je, ne mogu."
Otišli smo kući.
Žena je sjedila na terasi i bijesno pušila cigaretu za cigaretom.
Ležao sam omlitavljen i beznadežan na bračnom krevetu.
Prošli su mjeseci. Udaljili smo se, moja žena i ja.
Sjećam se, čitao sam znanstvenu rubriku New York Timesa,
podugačak članak
o kloniranju.
Sukus svega bio je da se radi o jednostavnom i rutinskom postupku.
Klonira se sve osim ljudi,
to naravno nije etično.
Počeo sam zamišljati kako bi bilo
promatrati kako ponovo rastem, na određen način iznova proživljavati
vlastito djetinjstvo...
I oduševio se.
Također, razmišljao sam, mogao bih mališanu pomoći da se razvije
na način za koji sam ja bio zakinut.
Mogao sam mu od samog početak pružiti
neupitnu emocionalnu i psihičku potporu,
o materijalnoj sigurnosti da i ne govorimo.
Bio sam svjestan potencijala. Točno sam znao
sa kim imam posla.
Iznio sam prijedlog supruzi.
"To je posve uvrnuta ideja", rekla je uzbuđeno " ali mi se sviđa. Zamisli, dvije osobe koje najviše volim na svijetu, biti će jedna!"
Postupak kloniranja učinili smo ilegalno, u klinici doktora T. , na jednom od
mnogih indonezijskih otočića.
"Nije to tako rijedak slučaj", rekao je dr. T. osjetivši našu nelagodu zbog sumnje da činimo nešto pogrešno, dodavši
"iako većina klonira stradalu djecu,
a ponekad i vlastite roditelje."
Dobro pamtim te trenutke sreće, ležali smo pred kaminom u staroj kući u Francuskoj i listali
pretpotopni obiteljski album,
Podno njenih rebara rastao je meni identičan genetski fetus, naša beba.
"Baš si bio dražestan klinjo", rekla je supruga "zbilja se veselim. "
"I ja", dodao sam.
"Hej, pomakao se!"
Podigla je majicu i stavila mi dlan na trbuh.
"Mislim da ovdje imamo nogometaša",
Nasmijali smo se uglas.
Dijete je trebalo stići na svijet 8.8.
"Osmica je moj sretan broj", rekla je supruga.
Nisam imao ništa protiv osmice. To je lijepa okrugla brojka, ukoliko se zarotira za devedeset stupnjeva, podsjeća na znak za beskonačno.
Tako se i zbilo.
Dijete je rođeno 8.8. 2008., u osam sati izjutra.
I to vam je priča.
Dijete stasa zdravo i sretno,
obasuto poljupcima,
nježnošću,
pažnjom.
"Hej juniore, dođi ovamo,
pokaži čika Hucu svoje crteže.
Zar nisu prva liga, a?"
Post je objavljen 01.12.2014. u 11:52 sati.