Sada ovaj naslov zaista zvuči veleumno, a nije. Jednostavan je. Ono što osjećaš....izraziš,
kažeš, naslikaš, spjevaš, napišeš, obojiš, uslikaš, ovjekovječiš...trenutak, u svim duginim bojama, pa i onima kojih nema (i crnoj i bijeloj - koje su ponekad moćnije od ostalog spektra).
Ne čini li vam se da je ponekad "nepostojeće" moćnije od postojećeg?!
Postoje li "nepostojeći" ljudi, životi, sjećanja, osjećaji?!
Nepostojeće vrline uzele su maha....pa je on i dobar, i zgodan, i stručan, i velik, iako je ustvari ni dobar, ni zgodan, ni stručan i ....mali!
Koliko smo u svjesnoj zabludi da vremenom, dok dovoljno dugo "lupaju" našom glavom o beton (a mi odolijevamo stvarnom postojećom vrlinom mišljenja svojom glavom) nećemo reći:
Pa vidiš, možda ipak je on u pravu?!
Kakav je to život koji se odvija samo u riječima i pričama samoreklame i samoslušanja, uživanja u moći (to se tako misli) ispiranja mozga onih koji misle drugačije?
Nepostojeći.
A sjećanja? Nisu nepostojeća, bar tako mislimo na prvu, a onda....vrtlog životne prašine i eto, nedostaju djelići, sekunde, trenutci....pa ih naš uma i mašta i nesvjesno i svjesno nadopuni. Jednom riječju, ni sjećanja nisu nevina, i ona su iskonstruirana i nisu pouzdana potpuno.
Pa što nam onda ostaje: osjećaji?
Ima li išta varljivije u životu:
u jednom trenu te obožavam i zvijezde bih skinio s neba za tebe, a u drugom.....(nadopunite sami!)
vidi ova mala slatka bića što moja su krv, od mene nastala, sve bih dala za njih, a u drugom.....(nadopunite sami!)
je, znam, život ste mi dali, bez vas ni mene bilo nebi, ali.....(nadopunite sami!)
ovo moje tijelo, meni dano, njegovano, čuvano, paženo i maženo ili pak ne, a vidi sada.... (nadopunite sami!)
Koliko smo u pravu, a koliko u zabludi (da ne kažem u krivu) kada mislimo da je samo naša
riječ, priča, muka, slika..... jaka, dobra, ispravna, obojana duginim bojama, a ako baš mora biti onda - bijela, ne nikako crna, ta mi smo dobri.......istina jedina.....?!
Post je objavljen 14.10.2014. u 18:55 sati.