Što i kako živimo? Teoretski, a to se vrlo često ovdje na blogu događa, mi smo slobodoljubivi, ispravni i časni ljudi. Uvijek postupamo 'po pravdi' itd itd. Teoretski. Papir, ekran ili več što, sve trpi.
U praksi..?
Znam da će puno njih reći nakon što ispričam događaj - raspravu iz gimnazijskih dana, da smo mi stariji pokvareni, konformistički, lažnjaci. Premazani svim mastima. Tako se čini. Čak bih se u velikom postotku složila . Ne bih govorila samo o rezignaciji niti odustajanju, iako i toga kod staraca ima. Govorila bih o iskustvu. Možda i o uzaludnim bitkama. Ali, vratimo se na gimnazijski primjer: Meni osobno vrlo dragi profesor, a analizirali smo neko književno djelo, upitao je nas cure: Recimo da ste u braku, ali imate i ljubavnika i ostanete u drugom stanju s ljubavnikom biste li to mužu priznali.
Uglas smo sve uskliknule : Naravno!
Na tridesetu godišnjicu mature sjetila sam se toga. U međuvremenu prošao je i domovinski rat, pojavili su bivši đaci iz Hercegovine drugih narodnosti. Jednoj sam gimnazijskoj kolegici, muslimanki, u šali rekla : Znaš li da mi je muž (a tadašnji momak) svojevremeno rekao kako si se dobro ljubila. Opla digla se na stražnje noge. Ja, nikad sa tvojim(već u tom trenu pok) mužem nisam nikad imala nikakvu vezu.
E, taj veseli rat. Vratio nas je u prapovijest. U religije, u fundamentalizam. Ali o tome dosta.
Htjela sam nastaviti u šali, ali nisam. Vjera i strogost su u nekim konfesijama, čak i u mojoj postale ozbiljno pitanje života. Poslije su razgovori prešli u politiku pa da se ono zamršeno u našim odnosima naoštrilo do neugodne diskusije, na rubu svađe. Uskočila sam, nekakva me ludost uzaludnosti bivših odnosa, te krvave prošlosti i svađa, a i moj povremeni rugalački duh nije cijelu večer napuštao, i pokušala ih podsjetiti na davno pitanje našeg profesora.
Muškarci u dobi- tada pedesetoj godina, bili su u punoj snazi. Ali, prva mladost je prošla. Većina ih je varala žene, a i žene muževe. Na prste ruke moglo se nabrojiti one koji to nisu. Nekoliko " časnih sestara" kako smo ih još u gimnazijskim danima zvali, ali udale su se. Imale djecu. Izgled svetosti ih nije napuštao, pa smo se u šali pitali... Joh ja i moja rugalačka i slušalačka narav. a već su mi izašla dva romana pa su pričali svoje životne priče. Inače sam primijetila da se od književnika ( ne kažem da sam nešto posebno) traži i očekuje odgovor na sva pitanja. Jer poznaju ljudsku dušu i postupke: Pročitajte samo intervjue sa poznatim književnicima. Pitanje u kojima se od njih očekuje da riješe sve svjetske krize. Što vi mislite...? Pa se na silu, jadni književnici ozbiljno trude da odgovore, a samo su ljudi sa svim ljudskim manama i osobinama.
A ja? O joj!? Ne mislim ništa.. Ja sam pisac komorne atmosfere. Prošlog vremena i ljudi prošlosti Pisac posve nezanimljive priče.
Vračam se na temu.
Abortus je skoro stopostotno rješenje ostajanja u drugom stanju s ljubavnikom. ' ona koja se nije ljubila' sa mojim mužem nije i nikad neće imati ljubavnika. A kakvo priznanje mužu? Nisu lude. I muškarci su se slagali. Posve promašeno pitanje, ali vrag mi nije dao mira, pa sam potegla pitanje morala. pitanje jeli fetus živo biće. I naravno radi li se u tom slučaju o najobičnijem ubojstvu?
Treba reći da smo mi generacija, zapravo dva razreda, koja je vrijedno završila visoke škole ne bi se mogli nazvati samo prosječnim maturantima. Čitamo, trudimo se i što je najvažnije dobro se poznajemo i većina se još družimo iako smo na svim krajevima svijeta.
Muslimani su bili protiv abortusa. Život je svet i tu je svaka diskusija prestala. ( druga su stvar ratovi, terorizmi i slično. Svi se kad dođe stani padni toga laćamo)
Trebali ste čuti nas,mislim teiste i ateiste. Ja sam bacila kost. I bezobrazno promatrala i slušala.
A, nije jednostavno. Kako prodrijeti u naše zamršene mozgove, misli, riječi u vremenu koje ima svoja pravila tisućama godina izgrađivana. Sa zakonima koja stoje u vjerskim spisima ili državnim,pravnim istinama. Kako u to uklopiti ono što nam je dano kao ljudskim bićima. Slobodu s ljubavlju, strastima i potrebom za srećom između ostalog.
Čovjek je čudo, a opet vrlo krhak. Ne može se živjeti samo s dužnošću i samo raditi po zadanim pravilima. Mašta radi. Život svakodnevnice ne ostavlja previše prostora za sreću. To je već ritam u kojem nema ni trena vremena za želje i nadu.
A da ne govorim o zavaravanjima. Svaka od ovih misli tražila bi doktorsku radnju. I ima ih. Bit će ih u budućnosti, iako sumnjam da će čovjek naći odgovor.
Kako u ovom vremenu naizgled slobodne misli i djelovanja govoriti o
abortusu.
Podsjetila bih da je u komunizmu abortus bio strogo kontroliran, čak bih rekla zabranjen. Nemalo je žena izgubilo život pokušavajući ga napraviti kod nadriliječnika. Postoji dobar rumunjski film na tu temu : '4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana' Svakako ga pogledajte.
Ne treba se ničem čuditi. I crkveni oci su lomili glavu kad fetus postaje živim bićem, zapravo ljudskim bićem. Kad, naime, duša uđe u tijelo.
Ja smatram da je abortus ubojstvo. Opravdano, neopravdano o tome se može govoriti. Olakotne okolnosti u svakom ubojstvu postoje.
Post je objavljen 12.10.2014. u 14:19 sati.