Kuću sam Arlekinovu danas naslikao
i u nju se po mraku uselio
a sne svoje što sobom nosim svuda
unutra sam sa stvarima svojim uneo
iako mi neumni nije naum bio
sniti ih sada, setan ili sam
jer mnem ja odavno tu tamu otmenu
koja snom i mnome umije samo sa sebe
krivicu svaku sopstvene promašene intime
a mene ostavi da sporo kao staklo tekući
samoću svoju susrećem
iako sreću već u vreći noseći:
kao da ne znam da si ti moj anđele
na svom altostratusu toplom
opasnoj osi simetrije
moje kuće na domaku
i čim joj žaoku izbegneš tvome oku usmerenu
nadvićeš se nad vrt u kome te čekam
i krupnim kapima po meni padati
ljubavnom kišom rajskih očnih jabučica
sa ukusom svih jagodica tvojih ruku
koje mi mirišu na strasne poljupce
i na nežnost tvojih toplih bradavica
u ovoj mojoj žednoj travi
(29 V 2009, za A.)
Post je objavljen 06.10.2014. u 23:45 sati.