canyons
puno sam pričala u zadnje vrijeme
o sebi
(ostale su mi za napisati
samo neke provalije
a teško je toliko se smiriti
da se otvore
da izađu svi zmajevi reptili uvelo cvijeće para iz vulkana oblačno nebo trule višnje trulo grožđe i
najteži
najjeftiniji
mirisi
da fikcionalno umrem)
ako se negdje i pomiču neke tektonske ploče
(emocija ili koncepata)
sve je suptilno
ne provaljuje
podrhtava pod površinom i takvo
modro i zeleno
me uspavljuje
bez da išta stignem reći
a moglo je
moglo je biti bolno
ovo nešto razvučeno i usporeno, primireno i regularno
(a čudno samo
jer je tamo neka plava uređena kosica
neki tanki strukić
pravilni zubi
neki drugi svijet rituala od šest ujutro do popodne
i poslovnih ručkova
lijepi boy girl
girl boy
vlasac u teglici koji nije na sunčanoj strani
pa
propada
zajedno s jagodama
nekoliko poruka i
mir
let go)
možda ja stvarno ovog puta moram biti
dječak iz džungle
makedo,
mala kojoj slučajni prolaznici na slučajnim festivalima
guraju u šaku
slučajni smotuljak gljiva
mala koja odlazi kampirati sa hrpom bubnjeva
zamisli tu pomisao
da možda ja trebam biti ta gustoća i vrućina
koja će se preliti preko nas
(a zapravo uvijek samo emocionalno pasivno
stojim i gledam se kako postojim
šutim i gledam
u noć
u poderanoj majici na pistolse
staroj deset godina
i puštam provalijama u meni
da se
lančano
otvaraju)
Post je objavljen 27.06.2014. u 01:00 sati.