|
canyons
puno sam pričala u zadnje vrijeme o sebi (ostale su mi za napisati samo neke provalije a teško je toliko se smiriti da se otvore da izađu svi zmajevi reptili uvelo cvijeće para iz vulkana oblačno nebo trule višnje trulo grožđe i najteži najjeftiniji mirisi da fikcionalno umrem) ako se negdje i pomiču neke tektonske ploče (emocija ili koncepata) sve je suptilno ne provaljuje podrhtava pod površinom i takvo modro i zeleno me uspavljuje bez da išta stignem reći a moglo je moglo je biti bolno ovo nešto razvučeno i usporeno, primireno i regularno (a čudno samo jer je tamo neka plava uređena kosica neki tanki strukić pravilni zubi neki drugi svijet rituala od šest ujutro do popodne i poslovnih ručkova lijepi boy girl girl boy vlasac u teglici koji nije na sunčanoj strani pa propada zajedno s jagodama nekoliko poruka i mir let go) možda ja stvarno ovog puta moram biti dječak iz džungle makedo, mala kojoj slučajni prolaznici na slučajnim festivalima guraju u šaku slučajni smotuljak gljiva mala koja odlazi kampirati sa hrpom bubnjeva zamisli tu pomisao da možda ja trebam biti ta gustoća i vrućina koja će se preliti preko nas (a zapravo uvijek samo emocionalno pasivno stojim i gledam se kako postojim šutim i gledam u noć u poderanoj majici na pistolse staroj deset godina i puštam provalijama u meni da se lančano otvaraju) |