Nije meni krivo dat mu jest, božesačuvaj, ali brate mili kapni štogod. Vlade mi, da je žensko sigurno bi se zvao Neda, ne da ni lipe.
Tako mi izetovski živimo a nije da nisam pokušao nać bokun ženske, jesam kako ne. Velim ja sebi: 'tebi treba jedna normalna ženska koja će ti znat ugodit, koja neće grintat, koja će te ludo volit'…
Nisam više u onim godinama kad se taktizira na način, 'ako daš ne valja ako ne daš ne valja' pa je lakše. A taktiziranje me koštalo, kako ne, mislio sam između 'daš ne daš' najbolje je naći sredinu i jbg, znate što se 'u sridu' dešava.
Bogami nešto preko seoskog gugla, nešto preko pravoga i krene.
Rekne Ona da se zove Ana Marija i dogovorimo se naći.
Oprezno kibiciramo kao mačka i zmija a onda ja Nju zazovem imenom i to je bio kraj prije nego je iti počelo.
Frknula je i ošla da nisam niti beknuo.
Zašto, kako? Stao sam analizirati problem i naravno našo zakučicu. Znam da su dva imena ali brale ko će upamtit oba. Uljudno sam je oslovio, s gospođo Ana-Konda.
Jbg, šta je tu je, a i kako će me ludo volit ako je normalna?
I tako ja s vremena na vrijeme spomenem mome 'Nedi' račune a on skoči kao da je potres kuću zadrmao ili ga je struja tresnula.
Šta ću, da ne unosim 'Malome' strah u kosti pribjegnem uljudnijoj metodi i nađem na otpadu ovih stalkića što su bacili restorani (ni njima više ne trebaju) i fino to složim po stolu, milina ih vidjet. Vire iz njih računi kao cvijeće iz pitara, ma ko ih ne bi volio?
Nekad bude i maništra na pljuvaku ali ovaj put ispečem kilo ćevapa ma mrtvi bi ih jeo. Toliko je mesaru skočio promet s tim ćevapima da ih je na koncu morao pravit od svježeg mesa.
Ali, od kad stol aranžiram s računima kuham samo za se.