Marketing
Sedmi B
Rotten Apple ili Dobro jutro, gospodine Hirst
Moj mozak nikada nije u stanju praznog hoda, vječito nešto smišlja, ali to ionako već znate.
Bio je veliki odmor. Sjedili smo na radijatoru kraj otvorenog prozora, ja i trojica problematičnih ali interesantnih tipova. A. je bio vrhunski sportski multi-talent koji je prezirao autoritete (zbog neprestanih sukoba sa trenerima nikada nije ostvario karijeru kakvu je zasluživao); B. inteligentni riđokosi maloljetni delikvent iz disfunkcionalne obitelji (kasnije se zakačio za drogu, postao ovisnik-diler i zaglavio u Lepoglavi); C. sin partijskog sekretara, momak sa rafiniranim smislom za humor (kasnije direktor stanovite drvne industrije bez smisla za humor).
Dosađivali smo se čekajući sat engleskog.
- Imam ideju – uzviknuo sam dosjetivši se nove psine – otići ćemo do trgovine, kupiti nekoliko paketića žvaka, podijeliti ih kretenima i kada dođe raska svi će žvačkati žvak-žvak-žvak i mljackati mljac-mljac mljac. Stara će ispizdeti na živce od svih tih žvak-mljacova!
Nije to bila epohalna ideja, ali u nedostatku bolje prihvatili su prijedlog.
- Ajde, kovanice na sunce....
Skupilo se novca za pet paketića, u paketićima je bilo po deset žvaka, to je značilo pedeset žvaka za pod zub. Sasvim solidna žvakaonica!
- Idemo, žurno – uzviknuo sam pa smo se sjurili niz ulicu do majušne opskurne trgovine koja je imala zadah prijesna kruha ispremiješanog sa sredstvima za čišćenje.
Vratili smo se, ponovo zauzeli poziciju na prozoru, otrgli celofan s paketića, potom sam uzviknuo:
- Ehej, škvadro, imamo nešto za vas! Žvake!
U hipu su se stvorili pred nama, nastala je prava pomama, naguravanje tko će bolje, tko će više, tko će uopće...
- Polako ljudi, ima za sve – vikao sam.
Ali zalud, ruke-ruke-ruke, ruke koje grabe, ruke nezajažljivih zombija!
AURGGGGGHHHHHH!!!! MGHMMMMM! OUARGH!
Ustrašio sam se da bi nas u tom bezumlju i pomami gomila mogla izgurati kroz prozor učionice na drugom katu. Pad je garantirao lomove, potres mozga, paraplegičarsku budućnost, smrt. Bejzbolskim pokretom zafitiljio sam paketić u drugi kraj prostorije. Kao u usporenom filmu vidio sam kako promiče zrakom, vidio sam glave razrogačenih očiju kako se osvrću, vidio sam žvake kako se rasiplju, padaju na tlo i odskaču poput čahura ispljunutih iz vrućeg mitraljeza. Moji drugari učinili su isto. I tada je nastao pravi kaos, makljaža i grabež kakav nikada nisam vidio. Valjali su se po podu potpuno van kontrole, ti mirni i poslušni učenici, glupani i štreberi u istoj kaši: Andrija je prstom ubo u oko Ranka; Severina je počupala Jelenu i otrgla joj busen-dva kose; Tomislav je uhvatio Zokija u kravatu i nemilosrdno ga gušio; Ivo je stisnuo žestoku šamarčinu Jadranki nazvavši je prevrtljivom kujom; Franjo je stolcem s leđa tresnuo Slobodana; Ivo je ugrizao Kolindu za uho; Slavko je stisnuo za nos Željka i vukao ga po cijelom razredu; Radimir je sjeo na glavu Vesni i nemilosrdno prdio, Vesna je histerično kričala ne-ne-ne, tužit ću te europskom sudu za međunarodna pitanja; Branimir je zabio olovku u šaku Iviću, Ivić se ledenim smijehom nasmijao ha-ha-ha; Romano je zavitlao torbom i tresnuo Miljenka sred čela, Ante je gurao spužvu za brisanje ploče u usta Jurici – uživaš li, elitisto?
Promatrao sam u čudu i nevjerici: ukoliko su ovo sposobni činiti radi običnih žvaka, na što li su spremni za nešto od veće vrijednosti, pitao sam se.
Nisam trebao dugo čekati odgovor. 1991. započeo je rat.
muzika za ugođaj: Frank Zappa - What's The Ugliest Part Of Your Body?
Post je objavljen 13.06.2014. u 14:16 sati.