Teorija o napornim Arapima je točna samo u okvirima medine. U ostatku grada žive sasvim normalni ljudi koji se ne obaziru što šetaš putem, a ništa ne kupuješ.
Među medinama ima i boljih i gorih. Bolje su one koje nisu turističke, a takva je primjerice tetouanska. Tamo putem šeću Marokanci kupujući dnevne potrepštine. I ne cjenkaju se. A dnevne potrepštine mogu biti: papci od koze, živa perad, šlape špicoke, ljekarija za impotenciju...
Evo nas sada u još jednoj medinusini - Fezu, najvećoj u cijelom Maroku. Tu su SVI domaći trenirani da za naknadu pomažu pronaći pravi put, a nas hodajućih bankomata je milijon. Isprobali smo kontrataktiku. Najprije kad ti se približi čovjek da te upita treba li ti restoran, ti se malo prije njega razdereš: "Du ju nid a restorant? Gud prajs." Luđaka se svatko klone, pa nam to donekle olakšava opstojnost. Drugi dio taktike je blitzkriegom razgledati znamenitosti i onda "crta" u ville nouvelle.