[proširena i dorađena verzija teksta originalno objavljena u sklopu jednog drugog teksta (OVDJE). ]
Danas, kada fotografa (i "fotografa") ima više no ikad, isto tako pojavljuje i mnoštvo najrazličitijih fotografskih natječaja. Međutim, dok na prvi pogled više-manje svi natječaji djeluju privlačno za ljude koji su jako uvjereni u svoje fotogafske sposobnosti, ipak po pitanju samih natječaja nije sve sjajno i bajno. Postoje fotografski natječaji koje je, iz nekih vrlo konkretnih razloga, zapravo bolje izbjegavati u širokom luku:
1. NATJEČAJI GDJE O POBJEDNIKU ODLUČUJE PUBLIKA
Postoje fotografski natječaji gdje o pobjedniku ne odlučuje nepristrani žiri sasatvljen od fotografa, slikara, povjesničara umjetnosti i ljudi drugih sličnih kompetentnih profesija, već o pobjedniku odlučuju isključivo glasovi publike.
Za takve natječaje je karakteristično to da su najčešće "on-line", odnosno da su sve (ili gotovo sve) poslane fotografije vidljve javnosti čitavo vrijeme trajanja natječaja, iz prostog razloga kako bi publika mogla glasati za svoga "favorita", odnosno "lajkati" njihovu fotku.
Međutim tu postoji veliki problem u tome što na takvim natječajima uglavnom neće pobjediti objektivno najkvalitetnija fotografija, već gotovo sigurno fototografija onog autora koji je poslao svoj rad na natječaj, te nakon toga uspio mobilizirati najviše prijatelja, rodbine, susjeda i kolega da glasaju (tj. "lajkaju") baš za njegov rad, a koji u krajnjoj mjeri može biti i neka totalna bezvezarija.
S druge strane, oni koji na ovakve natječaje stvarno pošalju vrhunske radove, ali niti žele niti imaju koga angažirati da im "na silu" ide "lajkati" sliku, moraju se pomiriti da nemaju nikakve šanse za pobjedu.
2. NATJEČAJI SA NEBULOZNIM PRAVILIMA SUJDELOVANJA
Svaki fotografski natječaj ima određena pravila sudjelovanja, na koja sudionici automastki pristaju čim pošalju svoj rad. Naime, uz obavezu na svim natječajima da je pošiljatelj rada ujedno i autor, uz eventualne uvijete da fotografija nije prije objavljivana i tome slično, u većini stoji i stavka da se organizatorima prepušta pravo na reproduciranje slike u publikacijama, novinma i sličnim mjestima za potrebe koje su usko vezane uz sam natječaj. Međutim, tu se stvari ponekad znaju itekako zakomplicirati...
Na nekim natječajima, u uvjetima natječaja stoji to da autor slanjem fotografija u potpunosti prepušta pravo na korištenje fotografija organizatoru i izvan okvira samog natječaja, bez ikakve naknade, za bilo koju svrhu, uklučujući i komercijalnu (ili nešto u tom stilu), a to je zapravo samo "recept" kojime si organizator na "jeftin način" (zapravo besplatno) pokušava osigurati veliku zalihu odgovarajućih fotografija.
Isto tako bilo je natječaja na temu ulične i dokumentarne fotografije gdje su organizatori (i to pod sankcijom diskvalifikacije sa natječaja) zahtjevali od autora da za svaku poslanu fotografiju na kojoj su ljudi moraju poslati i potpisan "model release" od svake osobe koja se nalazi na slici, a što je naravno nemoguće (valjda imbecili od takvih organizatora očekuju da svaki fotograf nakon okinute fotografije trči za svima koji su mu se našli u kadru, ili da npr. ode tražiti neku specifičnu osobu u grad od nekoliko milijuna ljudi jer baš tu fotografiju želi poslati na natječaj!?)
Ovakvih bisera ima još... no općenito, čim uvjeti natječaja zvuče u najmanju ruku čudno, ili su su pak zbunjujući, to je zapravo znak za oprez.
3. "ONE-MAN-SHOW"
"One-man-show" su natječaji gdje pristigle fotografije ocjenjuje samo jedna osoba, a koja je istovremeno i organizator samog natječaja.
To je ujedno i glavni problem u takvoj vrsti natječaja, jer je vrlo velika mogućnost da će pobjediti onaj autor koji slučajno (ili "slučajno") pogodi upravo ono što subjektivno odgovara ocjenjivaču, a ne onaj autor tko napravi i pošalje objektivno najbolju fotografiju. Isto tako, može se dogoditi da "pobjednik", bez obzira na kvalitetu radova, bude neki rođak ili prijatelj, ili pak neki autor koji se karakterom ili imidžem svidi ocjenjivaču...
4. NATJEČAJI SA (PRE)VISOKOM KOTIZACIJOM
Za sudjelovanje na nekim natječajima plaća se kotizacija, tj. "ulaznica" na natječaj. Kotizacija se plaća ili po svakoj prijavljenoj fotografiji, dok na drugima autor plaća kotizaciju bez obzira na broj prijavljenih fotografija. Taj novčani iznos može biti manji ili veći, no problem je da se ponekad upravo pomoću kotizacije pokrivaju troškovi nagradnog fonda i organizacije. Pogotovo ako organizatori natječaja nemaju nikakve sponzore, a nagrada za pobjednika natječaja je novčana.
Naime, kod takvih se natječaja (sa previsokom kotizacijom) gotovo uvijek fond nagrada podmiruje upravo novcem od kotizacija, s time da sav višak novca od kotizacija ide u džep organizatora. Za sve učesnike, osim za pobjednika (ili eventualno prvih nekoliko mjesta), takvi natječaji su efikasno bacanje novca.
I na kraju, jedan link:
Foto natječaji ili Kako za male pare skupiti hrpu fotki
Post je objavljen 21.05.2014. u 02:26 sati.