Izgubila sam se u nekom vremenu, u ovom prostoru. I sad pokušavam pronaći sebe, onakvom kakva uistinu jesam. Teško je, jako teško. Kao da me više nema, kao da nikad nisam ni bila ja. Kad ono, ljudi oko mene, ljudi koji su uvijek uz mene (iako ih ja odbacujem) mi pokazuju da sam tu, da živim i postojim... Kako je to moguće?!?
Ne, nisam podjeljenja ličnost, nisam netko tko u jednom trenutku postaje čudovište i napravi grozne stvari; a onda opet postane netko dobar, savjestan i poželjan za prijatelja. To sam samo ja, jedna ista koja pokušava vratiti sebe i biti ja.
Penjem se negdje visoko na brdo, negdje gdje stotina kilometara u daljinu nema nikoga. Penjem se kako bih mogla viknuti iz sveg glasa, da me nitko ne čuje, da nikome ne smetam. I uspijem, popela sam se. Sretna postignutim uspjehom puštam glas, vičem ali ništa se ne čuje. Zar ni tu ne mogu izreći sve što želim. Vičem ali nikakvog zvuka, ne čuje se ništa. I nije san, stvarnost je. Nema me, a ipak sam tu.
Htjela bih da me primjećuju a nevidljiva sam.... Želim biti središte a skrivam se u kutu.... Hoću voljeti, negdje gdje ljubav ne postoji....Biti sutra u dalekoj prošlosti, sadašnjost u nezamislivoj budućnosti, prošlost u sadašnjosti.......!
Tugu i bol na mojoj duši, bez riječi da drugi vide. Radost u srcu, svi da osjete.
Dok prosim za milost (glave visoko ponosno uzdignute, s izrazom na licu prepunim arogancije i oholosti), očekujem oprost a teško ga dajem..
Jaka i dalje, kroz buru i oluju života, a ranjena tamo gdje nitko ne vidi i ne osjeća...........
Post je objavljen 22.04.2014. u 13:53 sati.