Mislila sam da se nikad neću htjet vratiti u srednju školu. I ne želim. Ne vidim smisla u tome da želim nešto što je prošlo i što više nikad neće bit, kao niti nešto što je nemoguće. Volim svoje sada, sada je nešto s čime mogu početi, gdje mogu nešto učiniti, što mogu mijenjati i prihvatiti. Ipak, zavidim sebi iz onog vremena, kad sam još željela svoje snove, kada je njihovo ostvarenje bio cilj.
Budisti smatraju da je jedini način da se oslobodimo boli i patnje, tako da se oslobodimo navezanosti. Sada kad se ravnodušnost u mene zavukla - tiho, nenametljivo, samo je došla i sjela u sredinu, a sve ostalo napustilo je brod što tone - sada čeznem za svojim željama.
Tugujem za svojim snovima, za boli i patnjom, jer ovo mrtvilo u meni se ne daje nikome, ne služi nikome, ne gradi ništa, ne stvara i ne ljubi.
Kažu da suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost.
Strah mi se sapleo u grlu.
I razum uze srce u naručje, i odvede ga na sigurno.
Možda sam samo dobila rat, a nisam primijetila, pa tugujem, jer se ništa ne događa, a ja bih još ratovala, još bitki vojevala, ispucala zadnje zalihe municije, a kad tamo pustoš, neprijatelja nema. Ili mi je dojadio, pa sam stala, i pustila, pustila da se život događa nekome drugome. Neka netko dugi uzme kormilo, i smisli odredište, isplanira put i puše u jedra. Neka prolazi, mahnut ću mu, poželjet mu sreću, možda udijelim i koji savjet, jedan od onih nedjelotvornih. Jedine koje znam.
Raspadam se, komadići mene otpadaju, pokušavam ih pomest da ne stvaram smeće, ali kao da time još više zasmetim pa odustajem od toga, zakrpam neke dijelove selotejpom dok se ne zavučem, daleko od pogleda, gdje nitko neće primijetiti hrpicu pepela.
I razum uze srce u naručje, jer sada je krhko i ne razmišlja suvislo, i ne treba donositi odluke, samo ga treba uspavati, da odmori, a onda ćemo mu skuhati čaj, i pustiti da gleda crtiće.
I razum uze srce u naručje…
Post je objavljen 11.04.2014. u 12:26 sati.