pomjerile se kazaljke unazad
vrijeme žuri
kasnimo na predstavu života
čin sreće opet nam promiče
a znali smo scenarij sanjati dugo
domišljato maštati i smijati se svakodnevici
da smo bar preskočili ozbiljne teme
ignorirali godine i sve naučene lekcije
naše drugačije bilo je posebno
naše zajedničko bilo je predivno
naše preostalo boli do srži
sada želim amneziju
u prokletom vjetru tvoj je glas
po licu šamaraju me riječi
u ljepljivoj kaplji slani se tuga
i sad mi se čini da kiše nikad nisu ni prestale padati
samo više ne rominjaju nego sipaju pljuskom
a ne mogu sprati ovo srce
uzalud otkucaje sat
svejedno je kud pomjeram kazaljke
ne primjećujem više nebo
vrijeme je da raspremim kofer snova
kišobran će postati štap za oslonac
a ja ću hramati kroz vrijem e
Anita Martinac
Post je objavljen 08.04.2014. u 14:38 sati.