Marketing
Što je sve izašlo iz Proustove čaše čaja....
(slika sa stranice: www.alfa-portal.com )
Prošlog utorka, naša blogerica Kulerica objavila je na svom blog recept za madeleine keksiće.
Obavezno čitam recepte koje usnimim na naslovnici, ali rijetko ih isprobavam. No u njenoj temi je bila jedna škakljiva rečenica.... i to ona u kojoj nas je obavijestila da su to keksići koje je volio Proust uz popodnevni čaj..... i ta rečenica mi je obilježila ovaj tjedan.
Ne prođe ni jedan dan, a da se ja ne sjetim Prousta i načina na koji je mislio i nizao rečenice... svih tih asocijacija koje su ga vodile šire od onoga što je doista htio reći.... pa nam je često pričajući jednu priču ispričao više njih... onako... nenamjerno, usput... jer mu je misao odlutala i mislio je da je šteta ne ispričati i taj detalj... iz te neke druge priče. Cijeli život se trudim skratiti rečenicu, ne dozvoliti asocijacijama da me odvuku i zadržavati se na onom bitnom... da ne rastočim ono što želim naglasiti.... pa sama sebi šapćem: „Zaustavi tog Prousta u sebi...“ ili kad moj kolega, koji ima sličan problem krene s jednom pričom, a ispriča mi više njih... pomislim: „Vidi ga.... odlutao je kao Proust...“
Naravno, to nisu lutanja... to se dešava kada smo opušteni, kad poniremo u sebe i neopterećeno želimo sve te misli i uspomene koje naviru podijeliti s drugim ljudima... ali u današnjem tempu života ljudi za to nemaju baš razumijevanja i vremena, sve se svodi na brizinske kave, razgovore, odnose... sve je zamotano u grubu površnost.... u kojoj nema svih tih nijansi boja, mirisa, sjećanja.... čarolije....
“I čim sam prepoznao okus u lipov čaj namočena komada madelaine, koji mi je svake nedjelje davala tetka Leonie (tada još doduše nisam znao razlog, zbog koga me ta uspomena tako usrećivala, nego sam to otkriće morao odgoditi za mnogo poslije), odmah se pojavi i stara, siva kuća na ulicu, u kojoj je bila njena soba, pa se kao kazališni dekor pridruži malom paviljonu, koji je gledao na vrt, a koji su na njenoj stražnjoj strani nadogradili za moje roditelje (i baš to je bio onaj krnji komad, koji sam do sad jedini vidio); a s kućom se pojavi i grad. Trg, kamo su me slali prije ručka, ulice, kojima sam trčao od jutra do večeri, po svakom vremenu, i šetnje, na koje smo odlazili, kad je bilo lijepo vrijeme. I kao što se dešava u onoj igri, kojom se Japanci zabavljaju uranjajući u porculansku zdjelu punu vode komadiće do tad bezlična papira, koji se tek što je umočen, isteže, savija, boja, diferencira, pretvara u cvijeće, kuće i određene osobe, koje je moguće prepoznati, tako je i sad sve cvijeće iz našeg vrta, iz Swannova perivoja, tako su svi lopoči s Vivonne, oni dobri seoski ljudi, njihovi mali domovi, crkva i cio Combray sa svojom okolinom, tako je sve što ima oblik i čvrstoću, i grad i vrtovi, izašlo iz moje čaše čaja.” (M.Proust)
I svaštanešto je izašlo iz te njegove čaše čaje... pa tako i Kuleričina tema i moja odluka da istog dana, kad sam je pročitala napravim kolače koje je volio Proust.
Nisam ja imala vremena tražiti kalupe sa slike... već sam upotrijebila neke svoje modlice koje imam za voćne košarice. Kulerica je napisala jasan i odličan recept i meni su kolačići uspjeli. Planuli su istu večer. No kad sam probala taj pjenasti kolačić.... iznenadila sam se, jer ne radi se o klasičnim keksima... koji su inače prhki... već o nekoj vrsti laganog i pjenastog biskvita. Zgodni su to kolačići.... ali za mene priča tu nije završila.... Razmišljala sam o tome kako je Proust u njima sigurno uživao.... ali radi se o biskvitu koji se može nadograditi i napraviti još nešto bolje.
I tako danas sjedim i razmišljam da moram iskoristiti sir iz frižidera, jer mi danas žena iz sela donosi novi... i padnu mi na pamet Proust i njegovi kolačići.... pa sam improvizirala nešto što nisam zapisala, po sjećanju na neku tortu od sira s Coolinarke... pa ću ovu temu iskoristiti da sačuvam taj recept... jer je eksperiment uspio.
Mlađi sin ju je maloprije probao i rekao je: „Živim već dvadesest i dvije godine, a ti mi svo to vrijeme nisi napravila ovu tortu.... Pa ovo je čarolija...“ I doista... torta je čarolija.... a čarolije ne bi bilo da nema asocijacija, blogosvijeta, Kulerice, Prousta, Combreya... Ta torta je također izašla iz njegove šalice čaja.... zato će se zvati
Proustova torta.
Kalup promjera 30 cm.
Biskvit (madeleine kolačići):
125 g glatkog brašna
125 g maslaca
150 g šećera u prahu
žličica praška za pecivo
4 jaja
Ribana korica jednog limuna
(tko se muči s izradom biskvitnog tijesta, lijepo opisani postupak može pročitati kod Kulerice)
Biskvit peći na 180 stupnjeva... cca 15 minuta i ostaviti u kalupu da se ohladi.
Krema:
1 kg svježeg sira izmiksati sa 60 grama šećera i jednim vanilin šećerom.
Rastopiti u mikrovalki jednu bijelu čokoladu od 100 grama i umiksati u slatki sir.
U drugoj posudi izmiksati šlag od slatkog vrhnja (500 ml) i u njega dodati fix želatinu (instant), pa kada se postigne željena čvrstoća tu smjesu pomiješati sa sirom.
Vočna krema:
Jedan kompot od višanja staviti u posudu i zagrijavati na laganoj vatri sa pet žlica (velikih) šećera. Kad prokuha dodati jedan puding od vanilije i miješati dok se ne zgusne. Ostaviti da se malo ohladi i premaziti na kremu od sira.
Cijelu tortu u kalupu ostaviti u fižideru da se stisne. Najbolje preko noći... za drugi dan.... ali mi nismo mogli toliko čekati.....
I eto... ja ne mogu ni običan recept podijeliti s vama, a da vas ne udavim do daske..... 
Probajte tortu... fina je... tko zna kamo vas to može odvesti.....
Post je objavljen 28.03.2014. u 22:12 sati.