Jutro je bilo divno. Sinoć sam pomaknula budilicu na pet minuta ranije. Kao da sam si jutros time dodala pola sata, a ne pet minuta.
Sunce se rasulo po spavaćoj sobi, otvorila sam prozor i udisala jutarnju hladnoću. Narančasto šarenilo plesalo je na zaslonu mojih kapaka, svježina je osvajala moje toplo tijelo, bistrina se proširila mojim umom, a duh postao spreman za nove izazove.
Molitva mi u tim trenutcima navire kao iskonski poriv. Da me nikad nitko nije naučio moliti, da nikad nisam bila krštena, da nikad u mene nisu usađeni običaji, u tim trenutcima, vjerujem, zahvalnost bi skliznula s mene bez moje volje, divljenje bi se razlilo kao kad brana pukne, upila bih djela Umjetnika nad umjetnicima halapljivo, gubeći se u raskoši Njegovog uma.
Moj prozor,
moje klecalo,
moje mjesto molitve,
gdje me jutra ohrabruju,
kiše sapiru moju bol,
a zvijezde mi pričaju o snovima.
Post je objavljen 10.03.2014. u 11:30 sati.