Pregled posta

Nož u leđa

Svi koji duže vrijeme čitaju ovaj blog jako dobro znaju da nisam baš obožavateljica Radimira Čačića.
Malo je ljudi koji su mi u toj mjeri odbojni.... a sve zbog toga što je bio onako bahat i bešćutan dok je imao moć.
Bio mi je gušt nuditi mu čaj od kamilice u trenutku kada mi je mogao uništiti život jednom jedinom rečenicom.... otpuhati me poput dosadnog stršljena... koji se drznuo provocirati „cara“.
U trenutku kad je „pao“ i otišao u zatvor postao mi je totalno nezanimljiv.
U zatvoru je zbog nečega što se može dogoditi svakome... a pogotovo onima koji se osjećaju nedodirljivo, moćno, najbolji, najbrži i nazaustavljivi. Taj osjećaj nedodirljivosti ljudi nose u sebi i dok voze. No ipak.... takve sudbine nerado komentiram.... jer svatko sam snosi posljedice svojih ponašanja, pa tako i Radimir Čačić.... a meni nije gušt trančirati ljude dok su na koljenima.
Izadaja koja mu se dogodila zadnjih dana, od njegovih suboraca je također nešto što je mogao očekivati onaj koji previsoko poleti.... ali ipak je to toliko ružno... pa čak i onda kada se dešava Čačiću.
Ne tako davno masa tih pizduna virila mu je iz guze, a danas ga se tako glatko odriću i okreću mu leđa, bez valjanih razloga.... izbacuju ga iz svojih redova.... njega koji ih je vodio tako dugi vremenski period.
Možda su se bešćutnosti i nečasnom ponašanju naučili baš od njega. Možda su oni tek sljedbenici ideje da su politički interesi važniji od čovjeka.
Slušam Vesnu Pusić i okreće mi se želudac. Dugi niz godina gledali smo grljenja, zajedničke fešte, političke akcije i prividni sklad.... a sada nam priča kako je izbacila svog dugogodišnjeg kolegu.... bez da je s njim porazgovarala, optužujući ga na temelju medijskih nastupa.
Ne bih voljela imati takvu prijateljicu, a bome ni suradnicu u poslu.... jer dobar odnos se temelji na povjerenju, odanosti i zajedništvu.
Kako možemo od takvih ljudi očekivati da budu dobri prema narodu o čijoj sudbini odlučuju, ako se ovako ponašaju jedni prema drugima?
Kao što sada svjedočimo ovoj izdaji.... neće proći dugo vremena, a mi ćemo gledati kako HNS postaje stranka koja ne može prijeći izborni prag..... tek neka davna uspomena, stvar prošlosti... kao baš i sve stranke koje su nečasno trgovale na političkoj sceni.
Ovo je tek još jedan događaj koji nam ostavlja jasnu pouku..... a ona je da slast moći i vlasti kratko traje.... a poštovanje i vjernost onih koji ih slijede mogu očekivati samo oni koji su uspjeli sačuvati obraz i koji nisu previsoko letjeli.
Nadam se da je i Premijer svjestan da se nešto slično može dogoditi i njemu.... Izbacila Kosorica Sanadera, pa su nakon toga izbacili nju, izbacili sada Čačića iz njegove stranke, a ne zaboravimo ni slučaj izbacivanja gospođe Kolarić iz SDP-a.
RUŽNO ih je gledati kada se osjećaju moćno i nedodirljvo... poput Bogova, a kad padnu to ružno se pretvori u TUŽNO....

Ovu priču sam vam već pričala.... no bila mi je prva asocijacija nakon što sam čula izjavu Vesne Pusić....

Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce upitali novinari:

„Možete li nam ispričati nešto osebujno, što vam se zasigurno moralo dogoditi, za tako duga razdoblja?“

Razlog, zašto su uopće novinari došli je bio taj što je država odlučila da mu dodijeli počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a nikakvih drugih osnova nema da bi dobio zasluženu mirovinu, jer nije bio nigdje prijavljen, na nikakvim platnim spiskovima poduzeća.

Starac se ispočetka branio, da je on običan pastir, i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojih se niti u snu čovjek ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu netko i pisati u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari, kao novinari, napasni kao osice, nisu se dali tek tako otpraviti. A prostodušni je starac na kraju ipak popustio i započeo pričati. Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru djeci, jedino je mislio da su one isuviše seljačke za takovo nešto kao što su novine. Počeo je svoju priču:

„Cijena jednog iskustva je bila visoka, a da me nitko nije pitao želim li kupiti to iskustvo“
Pa nastavlja:

„Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejako psetance. Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon par dana mi se to pseto privrglo, i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio sa njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.
No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer da će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je to biće srcu priraslo, uvuklo se pod moju kožu.
Jednog kasnog, ljetnog popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša.Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci par stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno.
Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iza sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan. Izašao sam da vidim ipak što je. Vrata kolibice su gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj je pas sjedio. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno tim više, što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što je bilo na stvari.
Ušao sam hladno mirno u kolibu i skinuo pušku ponad vrata i ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.
Da bih nekako spasio, što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i sram što prije nisam seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepaštenje kada sam izmedju ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja, posumnjao sam u zvijezdu na nebu.
Odonda je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se danas zbilo. Nakon tog događaja sam se nekako povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da nema više mjesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo koga."


Post je objavljen 17.01.2014. u 19:57 sati.