Elitna zona glavnog grada. Maksimirski kvart, Bukovačka ulica. Ulica sa izrazito lijepim fasadama, bogatim božićno-novogodišnjim ukrasima. Kvart u kojem ima na desetak urbanih vila. No to je i kvart u kojem samo na desetak metara od prekrasnih zgrada možete vidjeti slike totalne devastacije ostatka šume i totalnu nebrigu za budućnost. Volimo u proljeće slušati ptice kako cvrkuću ranim jutrom. Volim reći da živimo u krasnom zelenilu, ali ne zapitamo se do kada? Jutros, 06.01.2014. godine prolazeći ispod vrtova tih lijepih zgrada gledam slike koje me beskrajno žaloste. Jedna je i ova koju vi možete vidjeti.
Kako ćemo dugo uništavati sve oko sebe i kakvu ćemo prirodu ostaviti našim praunucima? Hoće li oni morati živjeti u izoliranim balonima kao što se filmovi s tom tematikom već vrte po TV? Tužna sam, da i pišem o tome jer spomenem li to onima koji svoj otpad ostavljaju, da ih šuma rješava, odgovorit će ljutito kako to nije njihovo i neka ih ostavim na miru i uostalom da je to sve na njihovoj zemlji. Oni su vlasnici te šume. Slažem se da su vlasnici, ali ne opravdava ih vlasništvo. Nebriga pojedinaca (vjerujem da su ipak pojedinci koji rade nered) postaje problem cijele zajednice. Rješenje ne znam osim kazne, ali kako nekoga kazniti ako ga ne uspijete uhvatiti u trenutku kada ostavlja smeće po šumi? Drugo rješenje je djecu iz vrtića prošetati kroz šumu pa da vide od malih nogu što nije dobro i što će uništiti šume koje za život trebamo. No da bi se to uspjelo treba educirati odgajatelje i roditelje jer ako ništa ne učinimo kakav će svijet biti za pedesetak godina. Znam mnogi će reći da ima većih problema nego je neko smeće u šumi ispod Bukovačke. Da ima, ali putovanje započinje prvim korakom.
