S blogom je nekako kao s cigaretama. Prestaneš pušiti, ali ipak se s vremena na vrijeme prisjetiš da ti je to nekad bila navika. Pa onako iz prikrajka pogledaš nekoga kad pali cigaretu i misliš kako je to bilo. Katkad dođeš u napast da ponovno pokušaš. S cigaretom je bolje ne pokleknuti, ali eto, s blogom... fućkaš karakter koji nije labilan!
Nakon što sam prošla fazu djetinjstva u kojoj se katkad razgovara s nevidljivim prijateljem, pojavila se nova navada koju sam stekla valjda čim sam naučila oblikovati slova. Počela sam zapisivati. To ostane trajno.
A u posljednje vrijeme imam neki osjećaj... točno kao da s nekim ljudima komuniciram na nekom fidžijskom dijalektu jezika urdu pa me tako teško razumjeti da se stalno gubim u prijevodu.
I onda, mislim si, prvo sjedi i popričaj sama sa sobom. Malo si već velika za nevidljive prijatelje, ali zato postoji blog; virtualni monolog, dijalog, polilog... što god.
Zaviriš malo u svoj prošli blogerski život, shvatiš da si to još uvijek ti, da je plavo i dalje plavo, ali da su se tvojom bojom provukle i neke nove nijanse, neke niti svjetlosti i neki tragovi vremena.
U tom svom starom-novom ja uočiš i da one koji ne razumiju tvoj dijalekt jednostavno trebaš pustiti neka žive u svom skučenom svijetu i prestaneš se opravdavati što govoriš baš fidžijskim dijalektom urdua. Zapravo, urdu i nije bitan. Bitno je to da ljudi nekad ne mogu podnijeti ni obične male istine. I da je onda napad najbolja obrana.
No ja pak ne mogu protiv sebe. Ne volim nepravdu. Progovorim licem u lice, makar i na svom nerazumljivom jeziku, sa svoje točke gledišta. Onako izdaleka. Ionako se nikad nećemo naći na istim geografskim koordinatama.
A u svom svijetu širim horizonte i gradim mostove...
Post je objavljen 26.11.2013. u 23:34 sati.