(Majkama Vukovara)
Ova cigla crna sve je što mi osta,
oči tvoje modre dva su vrela gorska.
Uzavrela Vuka teška moja muka,
moj ljubljeni sine, tugo moja trpka!
Čekam te u noći dok me bol ne slomi,
glas tvoj dalek čujem, hukom vihra zvoni.
Sjenu vidim tvoju kako mi se šulja,
u noć bi se svila, u cjelov da skutri.
Na krilu te njišem,gdje mi sad počivaš;
kamo da ti pišem, gdje da krin ti stavim?
Koji brod me uklet tvojoj raki ljulja,
ne znam i ne mogu pred Bogom se skriti.
A ljudi me rane, kako li me boli
tvoje srce puklo, praskozorje smrti!
Sva svjetlost je ovdje, već mi ruke drži,
vodiš me u dvore prema blagoj smrti.
(Drago Štambuk, pjesnik, esejist, liječnik i diplomat, objavljano u Večernjaku, 18. studenog 2013.)
Post je objavljen 18.11.2013. u 09:12 sati.